Kada je 2007 godine moj prijatelj i profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Dino Abazović radio studiju „Izgubljeni u tranziciji? Generacije 1968-1974“ imao sam 37 godina. Zamolio me je da budem učesnik, objasnivši mi da je u pitanju istraživanje o razumijevanju prošlost, odnosa prema sadašnjosti i razmišljanju o budućnosti.
Razlog za ove generacije ispitanika obrazložio je time što su „pripadnici ovih generacija u Bosni i Hercegovini odrastali, ili žive svoje „najbolje godine“ u toku rata i u vrijeme velikih nemira i previranja. Kako je baš ova generacija ta koja bi trebala (ili koja će) odrediti budućnost zemlje na još uvijek nestabilnom području na kojem obitavamo, bilo nam je važno razumjeti njihova predratna iskustva, kao i ratna, te ova današnja – također i trenutne probleme koji će se odraziti na ulogu koju će oni igrati u rekonstrukciji društva.“
Nisam razmišljao mnogo i rado sam pristao učestvovati u istraživanju. Bio sam relativno mlad, još uvijek pun entuzijazma i u naponu snage. Zanimljivost tog intervjua, koji je u procesu rada na studiji podrazumijevao više od sat vremena u kojima odgovaram na pitanja, jeste trenutak u kojem istraživačica postavlja pitanje: „Kada je vama počeo rat?“.
Bez razmišljanja izgovaram „ Dvije hiljade i treće“ – iznenadivši ne samo istraživačicu već i samog sebe. Na njen upitni pogled, istog trena sam shvatio da je to godina rođenja mog sina i obrazložio da sve do tog trenutka nisam imao tu vrstu odgovornosti.
Da sam cijeli rat i period nakon njega živio od trenutaka, pokušavajući da preživim ali i proživim, prepuštajući se sudbini. Od trenutka rođenja djeteta, više nisam imao pravo „da poginem“, da se dovedem u situaciju da ne vladam sobom i onim što treba da obezbijedi elementarnu egzistenciju našem sinu.
Četrnaest godina kasnije, srećem se sa poznanicom koja konstatuje da odlično izgledam za svoje godine – „biće da te lupa kriza srednjih godina“ – misleći pritom na sve one stereotipe koji se vežu za taj pojam, a koji podrazumijevaju neku „novu, lažnu mladost“. U kojem se najčešće muškarci, spoznavši trenutak u kojem se nalaze, nanovo posvećuju svom fizičkom izgledu, nerijetko kupuju nove automobile i motore, dokazujuću se znatno mlađim ženama, neki od njih čak i upuštajući se u veze sa njima.
Samo sam se nasmijao na njenu konstataciju i prešutio joj da „dobar izgled za moje godine“ dugujem dijabetesu zbog kojeg sam promijenio stil života, način prehrane i zbog kojeg uzimam redovnu terapiju. Da auto koristim samo kad moram, da mnogo hodam jer imam vremena. Da tek povremeno radim, tezgarim, kako se to kaže u žargonu, kad i ako me neko angažuje.
Da sam prije pet godina bio prinuđen zatvoriti radio jer su se, nakon što je prvi Plenum građana 2014 godine organizovan u našim prostorijama, „nadležni“ potrudili da u roku od mjesec dana ostanemo bez ijednog klijenta. A ideja je samo bila da se dešavanja na Plenumu prenose uživo na radiju kako bi i svi oni koji nisu mogli stati u naš mali prostor mogli čuti šta se priča. Nešto kao transparnetnost.
Nisam joj rekao ni da sam nakon toga, doslovno oteo dugogodišnju djetetovu štednju, za koju je njegova nana od svoje penzije svakog mjeseca odvajala novac. Da sam poplaćao sve zaostale doprinose i plate pa zatvorio radio. Da likvidacija do dana današnjeg nije okončana iz samo njima znanih razloga.
Ni to da zahvaljujući Zakonu o radu, nisam mogao da se prijavim na biro rada jer zarađujem više od 35% prosječnog ličnog dohotka te da samim tim nemam pravo ni na zdravstveno osiguranje – bez obzira na više od dvadeset godina radnog staža, uključujući i onaj ratni.
Nisu mi znali objasniti gdje su svi ti silni novci koji su se sve te godine uredno odbijali od moje plate. Nasmijali su mi se kada sam im rekao da sam ja to zamišljao kao neku seharu na kojoj piše moje ime i u kojoj neko slaže novac od zdravstvenog i socijalnog za dane kad eventualno ostanem bez posla te budem imao potrebe za ljekarima, bolnicama i terapijama. Zatim su se uozbiljili i rekli: „Vidite, vi možete potpisati da nećete imati bilo kakvu vrstu prihoda, pa da se nadate da vas nećemo uhvatiti.“
- „Čuj to, nisam znao za taj Zakon?“
Reći će mi nekoliko godina kasnije, jedan od kantonalnih zastupnika, traživši da mu pojasnim šta sve ne mogu.
Kao da ne bi bilo logično da on objašnjava meni a kamoli da zajedno sa svim ostalim zastupnicima učini nešto da se takav diskriminatorski Zakon promijeni. Ili barem da se omogući pristup onom novcu koji smo godinama uplaćivali.
Glupo mi je bilo da joj kažem kako uprkos svemu radim. Do pandemije sam mnogo putovao po Bosni i Hercegovini radeći uglavnom s mladima u mjestima u kojima baš i ne dobacuju donatori sa velikim hotelskim konferencijama i radionicama. Da se za svaki ugovor uredno, uprkos svemu, plati porez državi (ma šta ona bila) kako bi oni zaposleni u javnim institucijama imali urednu i redovnu platu, bez obzira što ih većina i prije korone nije funkcionisala. O posljednjih godinu dana da i ne govorim.
Zato sam joj samo šeretski rekao: „Sve u svoje vrijeme, draga moja“.
Kao skoro, većinski vlasnik svoga života, definitivno je da sam u krizi srednjih godina. Ali generacijski, kako je to odlično u svojoj studiji odredio profesor Dino Abazović, nije nam suđena ona kriza u kojoj zajedno sa doktorskim terapijama, zadužujemo i sprave u teretanama, bildajući mišiće i ego, dovodeći se u novi poredak i otimajući sopstveni život od vremena koje nas neumitno gazi.
Cilj studije „Izgubljeni u tranziciji? Generacije 1968-1974“, između ostalog bio je i saznanje o specifičnostima generacije koja je u tzv. periodu tranzicije – i dobne, i obiteljske, i ekonomske, i političke i svake druge.
Nova generacijska specifičnost o kojima politike šute. Mediji ne govore. Sociolozi i psiholozi se ne bave takvim i sličnim studijama. Nema istraživanja, nema statistika.
I da ne bude zabune, zahvaljujući prirodi moga posla i vještinama koje imam, ne mogu se požaliti. Radim i uspješno spajam kraj sa krajem. Ali često se zapitam, šta je sa onima koji se nalaze u sličnoj situaciji a čija priroda posla to ne omogućava.
Primjerice. Sa ženama. Radnicama i radnicima brojnih ugašenih fabrika i preduzeća, osobama sa invaliditetom…(niz nastavite sami)
Link za studiju: https://ba.boell.org/sites/default/files/izgubljeni_u_tranziciji.pdf
Odgovori