„ … vremenske prilike u našoj zemlji još uvijek su neprimjerene sredini novembra …“
„Prilike su neprimjerene već duže vrijeme“, mislim u sebi ipak obradovan najavom da neće biti kiše. Ne volim padavine kada imam „Karaulu na putu“.
Ne volim karaule. Ni kao planinski prevoj ni u doslovnom značenju.Već dvadeset i kusur godina, smo utvrđeni, na straži, braneći se više ne znam ni od čega sve ne.
Na radiju nakon vijesti, „Intervju nedjelje“ u kojem gostuje moja draga prijateljica Nidžara Ahmetašević. Sjajna novinarka i aktivistica. Govori se o tkz migranstkoj krizi. Jasno objašnjava da nije u pitanju migrantska već humanitarna kriza. Da ih je većina izbjegla, plašeći se za sigurnost i živote, mali dio njih migrira. „Ljudi u pokretu“ odlično definiše, govoreći nadalje da su ti ljudi zapravo „na meti“ prepušteni sami sebi, žive u nehumanim uslovima bez ikakvih prava, dok ih vlast, međunarodna zajednica ali i građani iz svoji „karaula“ drže „na nišanu“. Ne štiteći pritom granice države koje nema, što je bila i funkcija karaula, već granice uskog kruga ljudi, koji i ovakve katastrofe koriste za ličnu korist i politički uticaj. Kaže da osjeća sram zbog vremena i prostora u kojem živi ali i da se ne čudi, jer briga vlasti, koje nema, ni spram sopstvenih građana nije mnogo bolji.
Slažem se sa njom izgovarajaći to naglas.
Naredne vijesti donose potvrdu onoga o čemu je pričala. U tuči u migrantskom centru u Hadžićima jedna osoba je smrtno stradala a druga je teže povrijeđena.
U Hrvatskoj „pri postupanju policijskih službenika, koji rade na suzbijaju nezakonitih migracija, u Gorskom kotaru ozlijeđen je strani državljanin, za kojeg se pretpostavlja da nezakonito boravi u Hrvatskoj. Prilikom ranjavanja zadobio je višestruke ozljede toraksa i abdomena koje su opasne za život …“
„Ljudi u pokretu“ – pokretne mete.
Ako nas ne ubije vrijeme, ubiće nas prilike.
Čekam zeleno svjetlo na semaforu ispred tunela u procesu rekonstrukcije.
Na razrednoj viber grupi, formiranoj povodom tridesete godišnjice mature, stiže poruka sa vremenom i mjestom dženaze našem drugu iz razreda.
Sjećam se našeg posljednjeg, slučajnog susreta. Kafe u „Dijalogu“ i priče o zalud bačenom vremenu u kojem smo vodili tuđe ratove, stižući se nakon toga u suludom tempu.
On se pretekao.
Smijali smo se razmjenjujući informacije o prerano zaduženim bolestima, tješeći se pričama o djeci.
Zbogom Ćusta.
Vrijeme nije bilo na našoj strani. Prilike još manje.
novembar, 2019
Odgovori