„Sposobina“ – termin koji je ustanovio moj 17– godišnji sin za vrijeme partije remija koju je, nakon desetak izgubljenih, konačno pobjedio. Obrazlažući mi šta je zapravo htio reći, nakon što sam mu rekao da ta riječ ne postoji i da ju je upravo izmislio, rekao je: „To ti je osobina sposobnosti, nešto što nije urođeno nego nešto što si stekao iskustvom. Kao ti s remijem. Broj odigranih partija ti omogućava da se prilagodiš okolnostima u kojima igraš i da najčešće pobjeđuješ. Kontaš?„
Između brojnih nemanja talenata koje bih volio imati, posjedujem rijetko viđenu „sposobinu“ da u određenom trenutku, nepogrešivo posegnem za knjigom koja u datoj situaciji odgovara emociji koja preovladava a da je nisam svjestan. Ta sposobina preovladava bilo da su u pitanju nova izdanja i novi autori čija djela ne poznajem, koja obično kupujem i gomilam a ne stižem pročitati ili da su u pitanju stare knjige, rasute bez ikakvog reda i poretka na policama. Rijetke su stvari koje radim a koje me do te mjere fasciniraju, kao kad zamišljeno stanem pred stalažu sa knjigama i rukom posegnem za nekom od njih, ne razmišljajući zapravo zašto uzimam baš tu, da li sam je nekad ranije čitao i sjećam li se njenog sadržaja. Čista mehanika i konačno definisana sposobina.
Jedini kriterij je da romane čitam u dnevnim terminima a da kratke priče nosim sa sobom u krevet, imajući u vidu da još uvijek imam čistu savjest koja mi omogućava da brzo zaspim.
Vrijeme pandemije, ograničenog kretanja i izolacije na moju žalost privodi se kraju. Represivne mjere su ukinute a da nismo dobili odgovor zašto. Njihovo uvođenje je dobrim dijelom imalo smisla a meni je činilo neopisivo zadovoljstvo, koliko god to suludo zvučalo. Moja želja za osamom i vremenom koje bih posvetio sebi ne dijeleći ga iz bilo kog, pa i egzistencijalnog razloga sa više od desetak ljudi i nemogućnost da to ostvarim, makar je u ovim vanrednim okolnostima bila ispunjena. Mogao sam većinu vremena raspoređivati na način na koji to meni odgovara, boraviti sa ljudima koje volim i komunicirati sa onima sa kojima sam želio a ne i morao. Za sve to vrijeme kao kroz špijunku, mogao sam posmatrati svijet oko sebe, bez da mu moram otvoriti vrata. Sve ono što su bili i jesu moji stavovi i zaključci o životu na ovim prostorima posljednjih tridesetak godina, koncetrisani su i sabijeni u dva mjeseca vanrednog stanja i pokazali su se u svom punom sjaju.
Lopovluci, pronevjere, zlo, nedosljednost, bezobrazluk, primitivizam, nesposobnost, glupost, nepovratno pogrešno uspostavljen sistem od političkog do onog vrijednosnog.
Vrata sam zaključao dva puta.
U povratku zastao sam kraj police i iz prve posegnuo za knjigom Dragoslava Dedovića „Evakuacija“ – izbor suvremene priče autora iz BiH u izdanju Feral Tribune, knjiga br 36. Split, 9. listopada 1999. Izdanje prvo. „Sposobina“ se i ovaj put pokazala nepogrešivom.
Prelistavajući je prije no što ću je smjestiti kraj desnog uzglavlja bračnog kreveta, prelistao sam je i zaključio da se ne sjećam priča, izuzimajući one Karima Zaimovića i jedne Nenada Veličkovića, ali i nje ne u cjelosti.
Narednih dana u san su me uvodile priče, u to vrijeme mladih i perspektivnih književnika, novog vala koji je obećavao. Priče većinom ratne tematike, iz ove perspektive čak malo i pretjerano nabrijane ali razumljive za period u kojem su pisane. Međutim ono što me je oduševljavalo u ovom drugom, trećem ili kojem već čitanju a što nisam primjećivao ranije jeste da je uprkos prilično mračnim temama i svršecima, iz svake priče i autora zapravo progovarala nada, optimizam i vjera da je najgore prošlo.
Mogao sam da zamislim svakog od njih. Njihov ponos i entuzijazam. Čast da si uvršten u jedno takvo izdanje i to u uvijek za mene željenoj a nikad sakupljenoj biblioteci Feral Tribuna. Njihovi snovi, vjerujem, bili su o književnim karijerima, promocijama, putovanjima, publikacijama, sabranim djelima, nagradama, prevođenjima na brojne jezike, sve do uvrštavanja u školske lektire.
Kao njihov vršnjak ili što bi se književno reklo savremenik, imao sam priliku da pratim njihov rad sve ove godine. Neki su se nepovratno izgubili, neki uspjeli napraviti karijere, iako je upitno a gotovo i apsurdno upotrijebiti riječ karijera u književnom smislu u ono u šta se pretvorilo bh. društvo kojeg nema. Naravno, nije to samo slučaj sa književnošću, već i sa svim drugim, šta god vam u ovom trenutku palo na pamet a kada se tiče Bosne i Hercegovine. Misleći da smo pobjedili fašizam, krenuli smo osvajati nove vrle svjetove, trošeći vrijeme za koje će nas okupirati isti oni fašisti koji su se za razliku od nas, mnogo bolje snašli i prilagodili „demokratiji“, mutirajući poput virusa.
Svako od nas se povlačio za i u sebe. Svaki pokušaj, svaka nova knjiga bila bi na nivou akcije ilegalaca koji miniraju prugu, dignu skladište municije u vazduh i bježe nazad u šumu. Većina akcija bi bila provaljena i prokazana. „Evakuacija“ nikada nije bila organizovana kako treba.
Razmišljam o tome, uzimajući u obzir da se u međuvremenu pojavilo sjajnih djela, brilijantnih knjiga i likova, koji su itekako znali da me pomjere i izbace iz cipela.
Pa ipak, zaključujem kao prosječan čitalac i nikakav znalac, da niti u jednom štivu nisam više mogao „pročitati“ onu vrstu entuzijazma, nade i pritajenog ali izvjesnog optimizma, kao u izboru Dragoslava Dedovića. U svim tim novim, sjajnim djelima koja su mi prošla kroz ruke sve ove godine, čitao sam ono što i sam osjećam.
Beznadežnost, razočarenje, surovo ugušene ideale, nemogućnost promjene, razočarenje, silovane nade u bolju budućnost, besmisao svakodnevnice… Jesam li rekao razočarenje?
Tog jutra, nakon što sam večer prije pročitao i posljednju priču iz knjige „Evakuacija“ – izbor iz suvremene priče autora iz BiH, kontempliram sve već rečeno, meljajući se po krevetu, lijen da ustanem uprkos potrebi na koju ukazuje nagon u bešici.
Nešto kasnije, uz prvu kafu, vidim vijest o smrti Bekima Sejranovića. Internetom počinju da kruže, sjećanja, citati, pomeni, njegovih kolega i prijatelja.
Nismo se „našli“ na prvo čitanje. Davno nekad sam kupio njegove knjige „Nigdje, niotkud“ i „Ljepši kraj“. Ostavio sam ga nakon nekoliko strana. Jednostavno mi nije legao. Nisam ga poznavao. Jedne prilike smo sjedili za susjednim stolovima za vrijeme promocije Marka Tomaša na Bookstanu 2019. U jednom momentu su nam se sreli pogledi i klimnuli smo jedan drugom, ne znam zašto. Osjećao sam se neprijatno. Bez razloga, ali činjenica da mu nisam pročitao knjige mi je izazivala nelagodu. Istog dana na facebook stranici Bookstana je objavljena fotografija, na kojoj smo u istom kadru. Tagovani. Neprijatnost se pojačala baš kao da je sada znao i ime i lik onog koji ga nije čitao. Iz brojnih priča koje sam pročitao nakon njegove smrti, sad znam da ga ne bi bilo ni briga.
Nevezano za ovaj susret, u prvim danima izolacije dao sam mu drugu priliku. I kupio me. Iščitao sam ga u dahu. Čak smo se i „našli“ u selu M. koje se pojavljuje u „Ljepšem kraju“ u čijoj okolini on samuje u svojoj vikendici a ja sam u njemu boravio često radeći na dokumentarnom filmu o tom selu.
Bekimov život i konačni odlazak zaokružio je moju misao.
On je generacijski sinonim za sve naše živote koje trošimo na pogrešno vrijeme, mjesto i radnju, često uključujući i ljude.
Generacije koje nisu stekle “sposobinu“ kojom nam „broj odigranih partija omogućava da se prilagodimo okolnostima u kojima igramo i da najčešće pobjedimo. Kontaš?“
Ps.
Ovih dana pogledao sam i dokumentarni film „From Tokyo to the Morava river“ (https://www.youtube.com/watch?v=6PynZBejEbE)
koji priča o ispunjenju Bekimovog sna, što je uzimajući moju želju da ostatak života provedem radeći u trafici s pogledom na more u nekom slabo naseljenom mjestu u Istri, još jedna poveznica. Ako postoji utjeha za čovjeka kojeg nisam poznavao, on je svoj san makar za kratko odsanjao.
maj, 2020
Odgovori