Zapravo je to trebao biti scenarij za kratki film.
Uletivši u kuću, već s vrata i suznih očiju, doslovno sam nažvrljao nekoliko rečenica koje su trebale da mi posluže kao podsjetnik. Onda sam ušao pod tuš pokušavajući sa i iz sebe da isperem sve. Morao sam se dovesti u kakvo-tako normalno stanje jer sam još isto veče imao zakazan video intervju sa Darkom Rundekom.
Nisam uspio i ne znam da sam u životu imao čudniji i teži intervju, kojem je dobrano „potpomogao“ i Rundek, nakon sjajnog koncerta. Vjerovatno je i on bio pod dojmom tog dana u Sarajevu, umoran od koncerta i ko zna još čega, blijedo je gledao u mene podbuhlog, krvavih i još uvijek suznih očiju, čiji pogled ne uspijeva da dobaci do njega koji je na tek tridesetak centimetara od mene.
Tok misli potpuno nepovezan, pokušavam da sastavim bilo kakvo suvislo pitanje ali uz potpunu munjenost i dodatnu paniku koju izaziva njegovo nezainteresovano lice preko puta mene i upaljena crvena lampica na kameri, mrmljam nesuvislosti, mucam. Vjerovatno najgorih desetak minuta u mojoj „karijeri“ ma šta ona značila i na šta se odnosila, a što Mirza ni sjajnom montažom video priloga nije uspio sakriti.
Ali procjena je bila da bi još gluplje bilo, da sam mu pokušao objasniti.
„lahrimacioni agens uzorkuje oštru iritaciju očiju, pluća i kože, bol, krvarenje i čak sljepilo. U oku, on stimuliše nerve suznih žljezda da proizvode suze. Lahrimatorni agensi se obično koriste za kontrolu nemira.“
A lahrimacioni agens ili popularni suzavac, pao je u neposrednoj blizini mjesta na kojem sam se nalazio u trenutku kada su zamišljeni mirni protesti prerasli u u naguravanje i tuču s policijom koja će kasnije kulminirati i bespotrebnom paljevinom institucija.
Februar 2014. Sarajevo.
Radnički protesti počeli su u Tuzli 5. februara. Nas nekolicina je tog dana bila pred zgradom Kantona izražavajući solidarnost. Sutradan u Tuzli izbijaju neredi a sve veći broj nezadovoljnih građana izlazi na ulice širom BiH. Kulminacija se dešava 07. februara kada počinje sveopšti haos koji na žalost neće donijeti ništa dobro, bar ne za radnike i građane. Haos koji će dodatno učvrstiti nakaradan sistem uspostavljen u Deytonu, a sve naredne pokušaje protesta obesmisliti. Mi ćemo i dalje kao marionete nastaviti „pokrete“ kojim rukovode lutkari naših života u međunarodnoj scenografiji i kostimima.
Žvrljotina.
Mogući scenarij za kratki film
Tuča i naguravanje… Suzavac … kordon policije … razbija masu … udarac pendreka (uzeti autentične snimke) … kod FIS-a zaklonjen iza parkiranog vozila pokušavam da dođem do vazduha i progledam od suza … peče, kašljem … sve je mutno … vidim obrise ljude koji trče … plačem … vid se vrati dovoljno da mogu nastaviti hodati – (kamera iz prvog lica) … izlazim iza auta pored kojeg sam čučao … ispred mene policajac … gledamo se izvjesno vrijeme …
– Jesi dobar?
– Jesam. Ti?
– Čuvaj se brate – izgovaramo u isto vrijeme i odlazimo svak na „svoju“ stranu.
Napomena: U vremenu u kojem se gledaju prije dijaloga, „ispričati priču“ …
Već u osnovnoj školi se razlikovao od svih nas. Bio je viši, razvijeniji i činilo se stariji. Od trenutka od kad ga zaista pamtim, imao je brkove, kožnu jaknu s nitnama i dugu kosu. Širok asortiman majica sa amblemima i natpisima bendova koji su svirali heavy metal tog doba. Sad kad razmišljam o svemu, zakleo bih se da je već tog trenutka znao šta će i u kom smjeru će teći njegov život, za razliku od mene koji nisam znao ništa. Još uvijek smo išli u osnovnu školu, imali ograničeno vrijeme za izlaske i to isključivo u krugu naselja ali ja se nisam pronalazio i imao svoju raju. Zapravo, imao sam ih više i svi su bili prilično različiti. Od narodnjaka preko ženskog kružoka do ljubitelja Boy Georga i Kajagoogoo. Ja nisam imao pojma ni o čemu, čak ni muziku koju preferiram, znatiželjno sam posmatrao sve ono što se dešavalo oko mene, kupeći valjda sve i svašta, nesvjestan da ću u životu često posegnuti za „seharom prikupljenih svaštarija“ i od njih stvarati različite stvari bez da se ikada do kraja definišem. Nisam nikad znao šta želim biti kad porastem. Smješkam se dok ispisujem ove rečenice, jer čini se da ni danas nisam mnogo odmakao od sebe iz tog perioda.
Polaskom u srednju školu, kako to obično biva, rasformiraće se osnovnoškolske raje iz naselja i počećemo da izlazimo u grad sa nekim novim prijateljima i poznanicima. Sretali smo se povremeno. On nije odustajao od svog stila. Brčine će postati gušće i ozbiljnije što će mu dati izgled odraslog muškarca a ja ću i dalje biti znatiželjni adolescent s četiri dlake u šest redova koje su, da zlo bude veće, bile plavičasto sive. Ne pamtim naše eventualne susrete u međuvremenu u kojem smo završili školu, odslužili JNA i s dvadesetak godina, krenuli da „širimo krila“ misleći da zapravo pravi život tek počinje.
1992 godine smo se ponovo sreli. Mogao bih, priče radi, slagati da znam iako je istina da se ne sjećam, ali se smijem kladiti da je i tada na sebi imao neku vrstu „uniforme“ makar od šatorskog krila. Ja sam logično bio u farmerkama i tenama. Naše naselje u kojem smo živjeli bilo je u duplom obruču.
Za naredne tri godine ćemo postati „braća“ za čitav život.
Amidža i Šejtan.
Proći sve i svašta. Pokusati kilograme bezlične riže i odvratne leće u koje ćemo stavljati malo soli, bibera, tabasco sosa kojeg smo dobijali u humanitarnoj pomoći. Zamiješali bi kašikom tek nekoliko krugova, kako bi svaki zalogaj imao drugačiji okus i time učinio jelo pristupačnijim.
Nagledati se smrti i ranjavanja prijatelja, osjetiti i strah i bol, patnju i nepravdu.
Vidjeti kako magla doslovno pada. U trenu. Izgubljeni u snijegom zatrpanom dijelu Igmana na samom razgraničenju linija. Prepušteni, neukom i uspaničenom komandiru koji će nas dovesti u situaciju da nakon cjelodnevnog probijanja cjelca do iznad koljena, tražeći žicu za uspostavu veze, koju je on negdje ostavio prije snijega, imamo izbor da „odšetamo“ neprijatelju u ruke ili smrzavanja i vječnog upokojavanja. Jebiga, tako mu pisalo u Pravilu Službe, koje je nosao sa sobom poput svete knjige, revnosan kao što su ga i učili za vrijeme prijašnje vojske. Nije nikad skontao razliku između teorije mira i prakse u ratu.
Izvukli smo se. Zajedno smo bili i među odabranim koji su imali čast da budu oni koji će obezbjeđivati kopanje famoznog tunela ispod aerodromske piste, „Tunel spasa“ kako će ga kasnije nazvati.
– „Vaša imena će biti zlatnim slovima upisana u historiju BiH„ –
rekao nam je komandant na sastanku odabranih, napominjući da je naš izbor velika čast ali obaveza, s obzirom da je u tom trenutku u pitanju bila vojna tajna.
– „Mogul’ ja srebrnim slovima bit’ upisan ?„
– „Ćatiću, opet neka tvoja zajebancija. Zašto srebrnim?“
– „Pa kontam ovi zlatni će poginut’ a ja bi eto ako se mora, pristao na neko teže ranjavanje.“
Pod punom ratnom spremom, obilazeći tranšeom i moje i svoje stražarsko mjesto, držao mi je predavanje govoreći mi da sam neozbiljan i glup, da će me kad tad roknut nečim s Gavrića brda, dok sam se ja u kupaćim sunčao na bajti, kao zaklonjen stablom jabuke.
Zezaću ga mnogo godina kasnije, da je impozantnu karijeru počeo čuvajući mene. Nakon rata, postao je najbolji tjelohranitelj u Bosni i Hercegovini. Sve živo a kao bitno što je dolazilo u ovu zemlju u diplomatske posjete, sve državnika, kraljeva i vjerskih lidera, bilo je sto posto sigurno, jer je pored njih stajao on. Sačuvao je mene u ratu, gdje neće njih.
I svaka fotografija, svaki snimak koji bi vidio u brojnim medijskim izvještajima, nije mogao proći bez njega i njegovih sad već stiliziranih brčina.
Moj drug. Moj „brat“. Amidža.
Pasionirani ljubitelj književnosti i plesač argentinskog tanga a „drot“, čudili su se mnogi, koji nikada nisu poradili na sebi i sopstvenim predrasudama. Onima koji i dalje misle da „odijelo“ čini čovjeka. A on je svoje „odijelo“, svaku svoju uniformu časno nosio i ne poznajem nikoga koji je do te mjere ponosan na svoju profesiju.
Nikada nisam imao problem s policijom iako mi uniforme generalno nikada nisu bile drage, bez obzira što me je jedna othranila. I kada sam bio prinuđen da ih nosim, doslovno i u prenesenom značenju, osjećao bih se skučeno, ograničeno, kao da mi je neko natovario srednjovjekovni oklop. Ali kroz sve životne situacije, a na žalost bilo ih je, u kojima su „uniforme“ bile s druge strane upravo vizuelizirajući njegov lik, nisam imao osjećaj da su u pitanju neprijatelji, već ljudi koji obavljaju svoju dužnost i koji su bez obzira na sopstveno mišljenje o datom trenutku i događaju, bili nasuprot mene.
Nisu nas baš blagonaklono gledali ni kada smo se zagrlili i dugo pričali preko zaštitne ograde, koja dijeli nas demonstrante od zgrade zajedničkih institucija. On na obezbjeđenju lica i objekata, ja među demostrantima koji drže u blokadi političare od kojih tražimo usvajanje zakona o jedinstvenom matičnom broju za novororođenu djecu.
Tako se evo zatičemo i godinu kasnije.
Februar 2014.
Tuča i naguravanje. Suzavac … kordon policije … razbija masu … udarac pendreka (uzeti autentične snimke) … kod Fis-a zaklonjen iza parkiranog vozila pokušavam da dođem do vazduha i progledam od suza … peče, kašljem … sve je mutno … vidim obrise ljude koji trče … plačem … vid se vrati dovoljno da mogu nastaviti hodati – (kamera iz prvog lica) … izlazim iza auta pored kojeg sam čučao … ispred mene policajac … gledamo se izvjesno vrijeme …
– Jesi dobar?
– Jesam. Ti?
– Čuvaj se brate – izgovaramo u isto vrijeme i odlazimo svak na „svoju“ stranu.
Zapravo je to trebao biti scenarij u kojem bismo mi bili glavni likovi. Scenarij koji nisam stigao napisati, igrajući uglavnom sporedne uloge u scenarijima koji su ispisivali neki drugi.
On sada u zasluženoj penziji, s pregačom kao „uniformom“ u svom kafiću, u kojem uz kafu s police možete uzeti i jednu od knjiga koje brižno skuplja. Ja kao nezaposlen i slobodan u svakom smislu, radeći posao koji volim a koji podrazumijeva mnogo putovanja i različitih ljudi. Obojica sretni, posvećeni svojim porodicama, bez trunke srama na bilo koji dio biografije.
Posmatram ovih dana dešavanja u Americi. Čitam ono što pišu mediji i vidim brojne komentare, što znanih i pozvanih da daju svoje mišljenje, što onih koji se samo osjećaju tako. Scenarij koji opet pišu neki pogrešni, zli likovi. Marionete i lutkari. Opet suprotstavljene strane i haos. Uniforme i nabačene kapuljače preko glave.
Zamišljam scenarij.
Derek Chauvin i George Floyd, gledaju se izvjesno vrijeme …
– Jesi dobar?
– Jesam. Ti?
– Čuvaj se brate. – izgovaraju u isto vrijeme i odlaze svak na svoju stranu.
Fade To Black. Kraj.
jun, 2020
Odgovori