Prvi put da se ne radujem odlasku na put. Preovladava neki čudan osjećaj nesigurnosti i strepnje koji nisam osjetio godinama. Noć prije polaska loše spavam, budim se svako malo. Tješim se da sam zapravo ispao iz fola i da, ne računajući odlaske po fasungu, u auto kako treba nisam sjeo od avgusta kada sam, umjesto uskraćenog odlaska na ljetovanje, napravio turneju po Krajini.
Posao posljednjih godina je podrazumijevao česta putovanja. Od početka ove nesretne godine do početka pandemije, za tih neka tri mjeseca, prešao sam preko 2000 kilometara.
Posljednje putovanje, s kojeg sam se vratio pred prvi lockdown, u dva dana je podrazumijevalo relaciju Sarajevo, Kalesija, Brčko s okolinom i Novi Sad, gdje smo prenoćili da bi se već sutradan, nakon završenog snimanja, vratili u Sarajevo. Bez trunke umora i s osjećajem užitka.
Ovoga puta, dionica do Brčkog, u kojem ću biti tri dana, izaziva prilično mučan osjećaj za samo četiri sata vožnje i to po vrlo povoljnim vremenskim uslovima za vožnju.
Objašnjavam nešto samom sebi, pokušavajući da umirim taj osjećaj u donjem dijelu stomaka, sveprisutan i sve intezivniji svake nove zime, kada dan okraća a koji stručnjaci pripisuju PTSP–iju.
Nabrajam mrmljajući (ipak svjestan da bi bilo zabrinjavajuće da pričam sam sa sobom) da je u pitanju psihoza izazvana pandemijom, zatvorenost, vrijeme posvećeno sebi i sopstvenim mislima u zamjenu za nemogućnost da se krećem, srećem s ljudima, družim i radim.
Pa je dijete iščašilo zglob, hitna, bolnica i gips do koljena. Dva dana kasnije pas i spondiloza kičme, vađenje krvi, RTG, injekcije nakon čega je konačno uspio da stane na zadnje noge.
“Sve su to stvari koje utiču i izazivaju taj osjećaj nesigurnosti”, izgovaram naglas, dok mjenjač ubacujem u prvu i krećem s Bjelava, pored bolnice Koševo na čijem se donjem ulazu već stvorio red ljudi s maskama iako još nije ni osam sati.
Na sve postojeće osjećaje, javlja se ogorčenje postojećim političkim stanjem. Na Barama točim gorivo i uzimam kafu za ponijeti, šaljem “tradicionalni”pozdrav starom koji je na groblju preko puta. On je moj “putni čuvar”.
Ostavljam bakšiš za kafu zajedno sa lošim mislima i pokušavam da uhvatim samouvjereni korak dok krećem ka autu. Skidam jaknu, kačeći je kao i uvijek na sjedište, vežem se i krećem. Rutinski, kao i mnogo puta do sada, odlučujem – jebo nelagodu.
Kao i uvijek iz Sarajeva me ispraća radio Sarajevo. Najčešće se dešava, negdje kod Ilijaša, kada se ide u tom smjeru, da mi Dino ili Džoha požele dobro jutro u trenutcima kad signal njihovog radija počinje da slabi, počinje da šušti i krči. Onda po navici idem dalje, Federalni ili BH Radio 1, gdje me obično dočekaju moja nekadašnja urednica i beskrajno mila, cvrkutava Ljiljana Simić ili pak draga Bojana Kostić.
“Razgovor” sa njima mi se već ne čini ludilom, već nečim uobičajenim. Dok mi saopštavaju informacije, sasvim mi je prirodno da naglas komentarišem ili donesem neki zaključak u odnosu na temu o kojoj se radi. Ljilja ovog jutra kaže da su ceste prohodne i da su vremenske prilike dobre za putovanje, poželi sretan put i ja joj se naglas zahvaljujem.
Radio kao medij je za mene nešto što ne može zamijeniti niti jedan drugi, izuzimajući knjigu. Ova dva su intimni prijatelji koji ti omogućavaju da na osnovu informacija koje slušaš ili čitaš sam izmaštavaš likove, situacije i događaje. Svaki drugi medij je eksplicitan i ubija svaku vrstu čarolije.
To je moj osjećaj i mišljenje prije nego sam i sam postao mali čovjek iz radio aparata. Od ranog djetinjstva sam imao tu naviku, počev od čika Velje Miloševića i “Budilice probudilice”, “Primusa” Bore Kontića, “Koncerta za deset gramofona”, preko vikend prenosa fudbalske lige Jugoslavije i legendarnog omladinskog programa.
Rat koji će uslijediti napraviće spoj ova dva medija i omogućiti mi da sačuvam zdrav razum. Vrijeme koje nisam provodio na vojnim obavezama u sarajevskom naselju Dobrinja, provodio bih najčešće pod svjetlom improviziranog kandila od pertle i ulja čitajući knjige, koje sam skupljao po praznim stanovima i slušajući mali tranzistor priključen na stari, polovni akumulator.
Tokom ratnih godina života u opsadi, bez struje i plina, rijetke su bile prilike za nabaviti drva ili ugalj. Naložene su sve stare i raspale cipele, izložen je kompletan parket u stanu kao i dio namještaja ali nije spaljena ni jedna jedina knjiga.
Da ih tada nije bilo, kao i da nije bilo radija, vjerujem da bi moje psihičko stanje bilo mnogo drugačije. Ne kažem da sam normalan, samo kažem da bi bilo drugačije. Smijem se toku svojih misli. Bježeći od nelagode i strepnje, pobjegnem u period rata. Normalno da nisi normalan.
Srećom živim u svijetu sličnih pa se ne razlikujem od prosjeka. Svi su nenormalni na svoj način u zemlji koju kao da je neko neprestano mućka – poput onih snježnih ukrasnih kugli u kojima se pahuljice kovitlaju, koje nikako da se slegnu i slože. Svaka ta pahuljica neko je od nas, neki je segment onoga što bi trebalo da predstavlja društvo, državu, red, rad i poredak.
Haos nam je postao rutina a rutina ni u normalnim okolnostima nije dobra. Kao ni signal javnih servisa, koji se gubi dok se penjem uz Karaulu.
I taman kad sam se mislima prebacio na svakodnevnicu, vratio se u rutinu vožnje i počeo zaboravljati jutarnju nelagodu, ničim izazvan na radiju se ukaže studio 99 koji, (ako se ne varam je kupila ga je Al Jazzira), uglavnom emituje samo muziku i preuzima vijesti sa TV kanala.
Sviraju stare, vjerovatno i od samih autora zaboravljene pjesme. Smijem se i čestitam muzičkom uredniku na izboru muzike osamdesetih godina s prostora Jugoslavije.
Pa gdje ih iskopa? Sve znam, sve sam nekada čuo ali bih propao na svakom kvizu u pokušaju da se sjetim, ne imena pjesme nego benda ili izvođača.
Guslam za nekim šleperom. Na šoferšajbu se lijepi prljavština ali ne mogu ga preteći kao ni usporiti jer je na pola metra iza mene neko očigledno nervozan, ko kao čeka priliku da nas pretekne obojicu. Mjerkam ga u retrovizoru i svako malo uključujem brisače.
Koncentrisan na njega iza sebe i šleper ispred, u početku ne primjećujem da se u mene uvlači neki novi damar. Svakom novom pjesmom, koju majstor izvlači ko zna odakle i s kojom namjerom, osjećaj me ispunjava kao da me je neko uštekao na crijevo s vodom i puni me iznutra.
Tuti Fruti Bend – Hirošima, konačno nečeg čijeg sam se naslova sjetio ali se to dešava u trenutku kada nivo unutrašnje tekućine dolazi do mojih očiju koje se pune suzama. Sad već u panici, objašnjavam sebi, da je tekst naivan i smiješan, bezuspješan pokušaj mirovne pjesme.
Na pamet mi padaju svi mogući filmovi na koje sam pustio suzu. Ta pojava je već na šta sam se navikao i pripisao svom broju godina i svim neisplakanim dešavanjima u životu za koje nisam imao vremena. Ali,
Da oči ima Hirošima, plakala bi vijekovima
Djeca nisu znala ništa, djeca nisu bila kriva
Nikad više crne kiše nikad više avioni
Pogledajte svoju djecu mi smo isti kao oni …
Mislim halo! – pa ni ritmike u tekstu nema, šta ti je?
I onda lagani mix s kraja pjesme na poznate taktove Magazina, one prve postave s Ljiljanom Nikolovskom, “Besane noći”.
Umrljana šoferšajba po kojoj mlate brisači transformiše se u touch screen ekran, na kojem listam neke davne uspomene, divne furke u kojoj smo se bjesomučno opijali okupljeni oko gramofona do besvjesti okrećući ploče isključivo ove grupe s Nikolovskom kao vokalom.
Onda se otvorilo. Suze su krenule i sada sam ja sinhronizovao pokrete rukom na brisačima i očima. Onda sam prije sljedeće pjesme, rukom pritisnuo dugme više bježeći nego u potrazi za bilo kakvim drugim radijskim sadržajem, još u šoku iznenadne provale emocija.
“Uskoro počinje “Age of Aquarius”, odnosno veliko Doba Vodolije. Ova pojava se dešava skoro nakon 400 godina, a nastaje usljed poravnanja Saturna i Jupitera.
Saturn je ušao u Vodoliju 17. decembra, a Jupiter 21. decembra to jest danas, u zimski solsticij kada je dan najkraći a najduža noć, što će stvoriti konjukciju ove dvije planete i Doba Vodolije koje će trajati narednih 200 godina. Ovakav astrološki događaj posljednji put dogodio se 1623. godine, u ovoj 2020. godini podstakao je avangardno razmišljanje, planove za budućnost i pojačane emocije…”
Tako završava svoju informacija voditeljica nekog neznanog radija na kojem se tuner zaustavio a ja konačno, saznavši razloge za supersonične emocije koje me rasturaju, urlajući na sav glas pjesmu s radija, pretičem šleper i ulazim u Živinice na putu prema Brčkom i novom dobu.
Narednih 200 godina sam miran a onda stignem i da se isplačem.
When the Moon is in the seventh house
and Jupiter aligns with Mars
The peace will guide the planets
and love will steer the stars
This is the dawning of the Age of Aquarius
the Age of Aquarius
Aquarius
Aquarius
Harmony and understanding
sympathy and trust abounding
no more falsehoods or derisions
golden living dreams of visions
mystic crystals revelations
and the minds true liberation
Aquarius
Aquarius
When the Moon is in the seventh house
and Jupiter aligns with Mars
then peace will guide the planets
and love will steer the stars
This is the dawning of the Age of Aquarius
the Age of Aquarius
Odgovori