– 3.456!!!
– Da, 3.456.
Osvrćem se oko sebe i gledam da li je moj, gotovo uzvik, poremetio prirodno stanje omladine koja u šiša baru na platou Skenderije dudla ili šta već, u jedan sat popodne pri temperaturi od 34 stepena. Mozak mi se topi i teško pratim priču a raznoliki mirisi i isparenja iz nargila dodatno mi remete koncentraciju.
Učinilo nam se da je tu najveći hlad. Završili smo snimanje u privrednom gradu Skenderija i kako je Mirza parkirao na parkingu, nije nam se isplatilo ići negdje dalje na kafu i ponovo preparkiravati auto. Posebna je to disciplina u glavnom i odgovornom gradu. I da nastavim u tom žargonu i vrlo skup sport. To slobodno tržište cijena, proizvoljno i odoka, kao i ko zna po kojim kriterijima privatni, javni parkinzi kao i oni koji drže različita udruženja, je posebna priča ali se uklapa u ovu koju sam počeo.
Uklapa se tu i moj nešto raniji dolazak na zakazano snimanje. Kada sam nam dogovorio intervju i kada mi je rečena lokacija, pomislio sam kako u ono što se zove privredni grad Skenderija sigurno nisam sišao desetak godina. I tada je sve izgledalo otužno i pusto. Baš kao i privreda. Gotovo da je i nema iako nas ubjeđuju bitnici da ono par šoping centara jeste itekako ekonomski zamah na kojem nam zavide mnoge evropske zemlje. Mene što se tiče i stara Sarajka je bila taman.
Par frizerskih salona, stomatološka radnja, radnje sportske odjeće i obuće, stari kafić, Zlatni restoran, valjda one radnje za nokte (ne razumijem se a i nisam zagledao) i nekoliko radnji iz čijih izloga se ne može razaznati njihova djelatnost.
Galerija Čarlama Jusufa Hadžifejzovića, Collegium Artisticum i WC su na starom mjestu, jedino što mi prostor čini poznatim iako mi u ovom trenutku djeluju kao uljezi u cijeloj slici koju vidim. Novootvorena radnja ploča Sarajevodiska, koja je zapravo i razlog našeg dolaska, je također uljez.
Naravno, nije do onih koji pokušavaju svojim radom na bilo koji način obezbijediti osnovnu egzistenciju te oplemeniti i civilizovati, već je do „vizionara“ koji su nas dovde doveli pod okriljem zaštite nacionalnih interesa, očuvanja zemlje, njenog suveriniteta i integriteta. Razvaljujući sve što se razvaliti moglo, istovremeno se bezobrazno bogateći.
Zato oni sa ekrana, svježe nakvarcani ili osunčani na nekim egzotičnim mjestima, drže vaz i pozivaju da moramo istrajati u borbi za bolje i pravednije društvo. Da neprijatelj ne spava, da neprestano atakuje i da zato moramo biti na oprezu. Da nam televizori budu uključeni, oči otvorene i pomno slušamo šta nam se govori.
Da je to što nam se čini, kako „privredni grad“ kao i sama Skenderija kao Kulturno sportski centar nisu u stanju kakvom bi trebali biti te da služi samo za stranačka uhljebljavanja i mužnju novca, zapravo samo privid koji nam neprijatelj pravi kako bi nas uništio.
No da se vratim na terasu šiša bara prije nego mi mozak potpuno izgori pod vrelinom.
Kao i obično za vrijeme naših brojnih putovanja i različitih poslova koje radimo a koji često podrazumijevaju razne okolnosti, situacije, vremenske i druge nepogode, često uz kafu tabirimo postojeće teme kojima se bavimo ili dumamo o nečemu što bi smo željeli raditi a za to najčešće nemamo ni para ni mogućnosti.
Davno smo se opredijelili da se bavimo temama, procesima, ljudima koji nam se čine bitnim. Onim pričama koje baš nisu zanimljive tradicionalnim medijima a rijetko i donatorima. Ono što se nama čini bitnim i atraktivnim, ljudima često nije baš najjasnije i ne vide u tome ono što vidimo mi, dok namaštavamo na koji način u kojoj formi i kako bi to bilo najbolje „spakovati“.
– 3.456!!!
– Da, 3.456.
Osvrćem se oko sebe. Kontam ko zna šta misle ljudi o čemu mi razgovaramo. Vjerovatno misle da je uzeo toliku lovu na kladionici igrajući na trke pasa. To je nekako uobičajena konverzacija u većini sarajevskih lokala u kojima umjesto nekada dnevnih novina po stolovima uglavnom stoje kladioničarske ponude. Da ih ne bismo dodatno šokirali, stišali smo ton konverzacije.
– 3.456. Slovom i brojem. Od toga 3091 u Federaciji a 365 u RS-u.
Nažalost, nekoliko godina imao sam tu nesreću da i sam budem dio tih administrativnih igrarija od kojih danas nosim traume, čim vidim više od dva papira pred sobom. Svaka potreba da stanem pred šalter i ispunim uplatnicu u meni izaziva manji moždani udar. Krive mi se usta, oduzima desna strana i počinjem da balim. Administartivni idiot, bez navodnika.
Nije da nisam znao. Ali ne i tačnu cifru.
3. 456 parafiskalnih nameta postoji u našoj lijepoj suverenoj, nedjeljivoj, i kakvoj već sve ne, državi. Istoj onoj koja je neprestano na udaru neprijatelja koji hoće da je razore, unište, odvoje, odcijepe …
„Prema definiciji, parafiskalna davanja predstavljaju davanja koja se prikupljaju od fizičkih i pravnih osoba, a koja nemaju karakter poreza. Sličnost je s porezima u tome da se uvode na temelju zakona, te da se u slučaju neplaćanja mogu prisilno prikupiti. Razlika između poreza i parafiskalnih davanja je u tome što porezi nemaju unaprijed utvrđenu namjenu, nego se skupljaju u budžet, te im se onda određuje u šta će biti utrošeni, dok parafiskalna davanja imaju unaprijed utvrđenu svrhu.“
– Hajmo neki film snimati o ovome.
Mirza kaže da bi to bilo super ali ko će nam za to dati pare. Izuzev nekoliko organizacija koje se time bave, nekoliko medija i nešto nezavsinih ekonomskih analitičara, ovim se niko ne bavi niti ga zanima.
On sarađuje sa Centrom za politike i upravljanje (CPU)( http://cpu.org.ba/) pa neprestano čita i istražuje. S vremena na vrijeme baci link na neki njihov članak i svaki put ostanem zatečen.
Ima li kraja? Hoćemo li ikada početi od početka? Kako objasniti ljudima da prvo zemlja nije isto što i država. Da je zemlja divna i da je niko ne može nigdje odnijeti. Da je država nešto što u situaciji kakvoj jesmo, služi samo njima. Da smo mi pogonsko gorivo za njihove plate i pokriće za njihove lopovluke, koje dobrovoljno potpisujemo.
Sve o čemu oni neprestano trube, služi samo i isključivo zarad koristi male skupine ljudi na vrhu političkih opcija za koje kao glasamo i koje kao biramo. Naše je samo da blejimo, radimo i plaćamo šta i kad nam se kaže i „vodimo internet ratove“ protiv zamišljenih neprijatelja. Mediji su uglavnom u propagandnoj službi bitnika koji su samim tim oslobođeni taksi za istaknutu reklamu.
„Najpoznatija taksa svakako jeste taksa za istaknutu firmu, koja nema svoju jasnu namjenu i služi za oporezivanje pravnih lica, samo zato što su registrovana. Plaćanje ove takse ne znači da se može koristiti vanjski znak za oznaku preduzeća ili obrta, što je definisano posebnim taksama. Taksa za istaknutu firmu se može kretati u rasponu od 20,00 KM – 25.000,00 KM zavisno od vrste djelatnosti. Analiza koja je rađena za 2017. godinu pokazuje da su budžeti 26 većih gradova i općina u BiH po osnovu takse za istaknutu firmu prikupili 30.913.714,00 KM. Za ovaj novac, privredni subjekti su mogli otvoriti 1.550 novih radnih mjesta, ukoliko jedno radno mjesto godišnje košta 20.000 KM.
No umjesto da se omogući otvaranje 1.550 radnih mjesta, privredni subjekti iz ovih 26 općina su 30,9 miliona KM morali uplatiti u opštinske budžete – nenamjenske fondove za određenu namjenu. Pošto svrha ubiranja ove takse nije jasna iz uplate u namjenski fond ili podračun, ona bi trebala biti naplaćivana za konkretnu uslugu koju obveznik dobija zauzvrat. Pa, šta firma dobija plaćanjem ove takse? Zakoni ne definišu konkretnu uslugu, a općine ne garantuju ništa zauzvrat.“
Odgovori