“Zamalo”

Kao u onom vicu, kada dijete dođe kući i kaže da je zamalo dobilo peticu jer je dobio njegov drugar sa kojim sjedi u istoj klupi i ja sam zamalo rođen na moru. Tek nekih pedesetak kilometara me je dijelilo od „petice“. Mogao sam biti visok, crn, preplanuo u većem dijelu godine, sa plavim očima, zgodan i poželjan. Poznajem na desetine takvih likova, sa kojima se sudbina nije tako grubo našalila, namijenivši im da se rode nadomak a opet daleko od mora.

Stari je, nakon završene vojne škole u Kraljevu, svoju prvu službu dobio u Titogradu. Dobio je i djevojčurak, jedva punoljetan, kojem će on biti prvi i jedini muškarac u životu. Legenda kaže da sam napravljen u malom podstanarskom stanu u soliteru iza Robne kuće, koji sam nosio u sjećanju iz ranog djetinjstva kao impozantno veliku građevinu.

Devet mjeseci kasnije, rodiću se u Beogradskoj ulici u prizemnom stanu kuće čika Vasilija. Teško da mogu prizvati njegov lik ali milion puta ispričane priče o njegovoj dobroti i ljubavi, koju je pored svoje djece imao za mene, čine mi ga vrlo bliskim. Nakon više od godinu dana kako nije dizao cijenu najamnine stana, starci su samoinicijativno odlučili da sami sebi dignu cijenu kirije. Vjerovatno opčinjeni svojim dobrim namjerama, bili su zbunjeni i pomalo razočarani reakcijom svog gazde, koji je tek slegnuo ramenima i rekao „u redu“.

Ispostaviće se, par godina kasnije, kada starci dobiju svoj stan i kada smo odlazili, da je sav novac od kirija, čika Vasilije uplaćivao na štednu knjižicu s mojim imenom. Nisam nikada vidio ni knjižicu ni novac kao što čika Vasilije nije nikada dočekao da na njegovoj kući stoji tabla, za koju je bio uvjeren da će jednog dana osvanuti „U ovoj kući je rođen Zoran Ćatić…“.

S obzirom na to da je stari imao 20 a stara 18 godina kada sam se rodio, veći dio djetinjstva provešću na zadnjem sjedištu fiće, s dekicom i jastukom, bjesomučno putujući na relaciji Titograd – Kraljevo – Sarajevo – Titograd kada su oni koristili svaki slobodni dan da obiđu roditelje ali i da im guzica vidi puta. To će učiniti da postanem veliki ljubitelj putovanja bez obzira na uslove, razloge i okolnosti. Nerijetko bih znao i zaspati na spojenim stolicama neke kafane u kojoj bi se održavale drugarske večeri. Kasnije će me na čuvanje preuzeti Braco, Nenad i Nevenka, djeca najboljih prijatelja mojih roditelja. Četiri godine poslije, zadnje sjedište dijeliću sa tek rođenom sestrom.

Tridesetak godina kasnije, kada ću se prvi put vratiti u tada već Podgoricu, jedva da ću prepoznati tek neke dijelove grada. Soliter u kojem sam napravljen se u međuvremenu pretvorio u zgradicu i teško da bih ga prepoznao da mi stara, suznih očiju, nije potvrdila da je to upravo to taj. Posljedice rata ili ko zna čega, koje sobom nosim, svakako su ogromne rupe u sjećanju.

Neki fragmenti su složeni negdje u glavi ali više nisam siguran šta su od toga stvarne uspomene a šta slike koje sam sam iskreirao nakon ko zna koliko puta ponovljene priče o nekom događaju iz tog perioda. Sve zasluge, pripadaju mojoj majci, koja i dan danas tvrdi da joj je to bio najljepši period života i da nikada neće prežaliti što smo otišli iz Titograda.

Neka mi ne zamjere svi veoma bitni likovi mog djetinjstva ako ovo kojim slučajem dođe do njih ali to je jednostavno tako i ja nemam veze s tim. Jedina činjenica koju znam jeste osjećaj bezbrižnosti koji nosim iz tog vremena, što neupitno potvrđuje da je mojih prvih trinaest godina života bilo sretno.

U zimu 1983. stari, nakon što je u više navrata tražio prekomandu u svoje rodno Sarajevo, konačno je jednog dana došao pijan kao zvijezda i rekao da se pakujemo.

Česti dolasci u Sarajevo, učinili su da preseljenje ne izazove nikakve traume. Već sam imao raju na Bjelavama. U mahali u kojoj su živjeli dedo i nana kod kojih smo živjeli prvih pola godine nakon preseljenja.

Polazak u drugo polugodište šestog razreda osnovne škole Vuk Karadžić također je prošao bez problema, ne zato što se sjećam već što ne nosim nikakvo ružno sjećanje. Iste godine starci će dobiti stan u novoizgrađenom naselju Dobrinja, na kraju grada. Bila je to predolimpijska godina i euforija je bila na vrhuncu. U svakom smislu. Pa i to da su, u roku od pola godine od našeg preseljenja, livade, kukuruzišta i poljane u rekordnom roku postajale olimpijsko selo u kome će biti smješteni novinari i sportisti.

To prvo polugodište sedmog razreda završio sam u osnovnoj školi Aleksa Šantić u Neđarićima, da bih već nakon raspusta krenuo  u Simon Bolivar, tek izgrađenu školu u centru našeg naselja. Klinački radoznao, zajedno sa svojim vršnjacima uživao sam u avanturama u još uvijek ruralnim dijelovima naselja i onih koji su nicali preko noći. Bilo je tu i krađe kukuruza i krađe špera za ping pong ispred zgrade.

Vrhunac je bilo vrijeme Olimpijade kada smo se gurali među sportiste i novinare u zgradama koje su bile namijenjene njima. Dobio sam tada prvu konzervu Coca Cole, koju mi je, ako nisam umislio, poklonio Bojan Križaj.

Vrijeme do polaska u srednju školu u kome ćemo mi postati ozbiljniji, krenuti samostalno i van naselja, koje će u međuvremenu postati sastavni dio grada, uvezan trolejbuskom linijom, proći će u razbibrigzi, prvom poljupcu u prolazu moje zgrade koji ostaje upamćen za razliku od mnogih drugih stvari.

Period srednje škole je nešto što pamtim mnogo bolje ali i tu se pojavljuju ozbiljne rupe i nedostatci u slaganju kompletnog mozaika. Ono što znam i što traje i danas su moji prijatelji sa kojima sam prošao sve što se obično prolazi. Prva ozbiljna pijanstva, prvi džoint, ozbiljna zaljubljivanja, neozbiljna razočarenja, ljetovanja, derneci u HB-u i sve što je za ono vrijeme bilo normalno.

Razmišljajući o tom vremenu, naravno u međuvremenu saznavši mnogo toga, čini mi se da sam zamalo uhvatio možda i najbolji period u društvenom životu Sarajeva. Danas mi se čini, nikad bolje ekspanzije kulturne, umjetničke, ekonomske i svakei  druge scene. Sve se to odvijalo paralelno sa našim tinejdžerskim životom. Sve se negdje naziralo iako u tom trenutku to nisam mogao a ni znao prepoznati.

Umjetnička grupa „Zvono“, Poetika Prostora, MESS, književna scena, filmovi i serije, Omladinski program Radio Sarajeva, a o muzičkoj sceni da i ne govorim. Nalijetao sam tu i tamo po raznim lokalima na likove poput Darija Džamonje (poslao me po cigare). Jednom prilikom u zoru  išao pijan u zagrljaju Neke Tulića nakon njegove poetske večeri u Aeroplanu, zaljubljivao se (više puta) u Irinu Dobnik u „Plavoj Jevrejci“ Kamernog teatra … naslućujući da iza svega postoji meni nedokučiv prostor za koji mi nedostaje nekih desetak godina više.

Danas kada pogledam neke dokumentarce o tom periodu, naletim na reprizu kakve serije ili drame, pročitam neka sjećanja u knjigama, sada respektabilnih književnika, kažem naglas. Zamalo.

Sve će to naglo, surovo i svirepo biti prekinuto 1992. Zamalo će dobiti drugi kontekst. Sudbina će se opet poigrati ali ovoga puta u moju korist. Jer ću se nebrojeno puta u Sarajevu pod opsadom naći u situaciji da, dižući se sa zemlje, otresajući blato ili prašinu u zavisnosti od godišnjeg doba, kažem naglas „Zamalo“.

Rasuto društvo, što sebi nikada nismo sebi priznali, nikada se više nije sastavilo. Pored najvećeg broja stradalih, raseljenih, uništene ekonomije, Bosna i Hercegovina je doživjela i potpunu devastaciju društva kao takvog.

Problem jeste što su se hulje, koje su isplivale na površinu pa privatizovale i pokrale sve šta se moglo, dobrano potrudile da oni ljudi koji su stvarali i kreirali onaj period Sarajeva u ekspanziji ne budu ni blizu bilo čega konkretnog. Bacili su ih na marginu, povremeno ih pljujući neselektivnom vatrom sa već poznatih uporišta, zlu ne trebalo.

I tako živimo već dvadeset i šest godina. Intezivno i besmisleno. U međuvremenu u nepostojećem sistemu uspostavljene su nove „vrijednosti i kriteriji“. A činilo se prvih godina nakon rata da se stvari kreću u ispravnom smjeru. Sada sam svjestan da su to bili ostatci onog društva prije konačnog uništenja. Zamalo da bude društvo. Da bude normalnije nego što jeste. Zamalo.

U međuvremenu su odrasle nove generacije kojima je ovo jedino što znaju, mnogi od njih bez želje da saznaju za drugo i drugačije. No sami smo za to krivi, jer ih nismo učili da misle, da istražuju, već smo se zadovoljavali time da potvrđuju naše stavove i mišljenja.

Možda najbolji primjer jeste onaj kada mladi nadobudni političar, koji već ima nekoliko funkcija i predstavlja se imenom stranke (koja sadrži ime predsjednika) i svojim funkcijama prije nego što izgovori svoje ime, rezignirano u nekoj raspravi mi govori: „To Zoka vaše vrijeme je doba diktature. Ovo je sada prava demokratija i vi to ne možete i nećete da prihvatite.“

Nema više od trideset godina. Nije ni ovu nesretnu postedjtonsku BiH zapamtio kako treba. Ali će objasniti meni šta sam ja živio pedeset godina. No rekoh, nije do njega. Do „zamalo“ je.

Pedeset godina. Prepadnem se svaki put kad se nađem u prilici da sebi kažem koliko mi je godina. Vrijeme je da polako zatvaram krug. Ne, ne mislim da umirem još uvijek. Samo koristim stilsku figuru da na zamišljenoj karti iscrtam polukrug. Titograd – Sarajevo – Fažana. Druga polovina kružnice ići će preko mora kad za to dođe vrijeme.

Dakle vrijeme je za posljednje poglavlje života koje bih volio provesti u Istri. U ljubavi smo mi već nekih dvadesetak godina. Mjerkam je svake godine. Čini mi se taman. Divni, neopterećeni ljudi nedirnuti balkanskim primitivizmom. Prostrana, prozračna i čista. Zelena, ekološki osvještena. Nepretrpana i dovoljno razuđena da se smjestim negdje i uživam u miru i tišini, s posebnim akcentom na periode kad nije turistička sezona. Da pronađem svoj komadić livade i postavim kućicu ne veću od 40 kvadrata. Pa postavim solarne panele, iskopam bunar, posadim raznog voća i povrća i par maslina. „Tamo da putujem, tamo da tugujem“. Da šutim sa svojom Lelicom u sumrak…

Samo da nisam strani državljanin. Da imam pravo kupiti poljoprivredno zemljište. Boravišnu i radnu dozvolu. Da imam jedno 50 milja eura viška. Da se sudbina prestane zajebavat sa mnom i sa zamalo.

Kad bi samo znala Istra

Planet da je sam za sebe

Besprijekorna, draga, čista

S poda može da se jede.

Mirisna i uvijek svježa

Bistrog uma, čistog mora

Emocija neizbježna

Kao kad se vraćaš doma.

Kad bi Istra samo znala

Ono o čem’ i ne pomišlja

Da je bolja tako mala

Od svih “glasnih” da je višlja

Tiha, blaga, umjerena

Rada svakog saslušati

Za zagrljaj uvijek spremna

Svima kao druga mati.

Kad bi Istra samo znala

Da me treba, da joj falim

Slušala bi svakog dana

Da joj tepam, da je hvalim.

Kad bi samo znala Istra

Kako ja joj nedostajem

Ne bi cijena bila ista

Nekretnine kad prodaje.