Naglo je trznuo ali ostao na nekih 120 km/h koliko sam vozio auto putem. Upalila se signalna lampica motora a na narandžastom displeju se ukazala oznaka da je u pitanju neka sistemska greška koju je prepoznao. Desilo mi se isto prije dvije godine na autoputu iz Novog Sada. Majstori su rekli „može biti svašta a ne mora ništa“. Pokazalo se da nije ništa. Nakon kraćeg odmora, nastavio je da vozi bez problema ali je signalna lampica svjetlila dok ga nisam dan – dva kasnije odvezao na „resetovanje“.
Nisam sujevjeran ali sam to shvatio kao upozorenje. Možda opet nije ništa. Možda izdrži nekih hiljadu kilometara koje treba da pređem. Al’ sistem je sistem, a greška greška.
Lagana glavobolja i tupi bol u stomaku koji nosim od jutros blago se pojačao. 5. je februar. Godišnjica masakra na Markalama.
Te 1994. godine iskoristio sam slobodan dan, došavši ili tačnije dotrčavši s Dobrinje u grad. Bježeći od „vojničke“ svakodnevnice iskoristio sam priliku da odem u kino. Zvuči danas normalno ali malo je šta bilo normalno u tom periodu. Sjećanja su selektivna i najčešća lažna. Do juče sam bio ubjeđen da sam taj dan gledao „Mizaldo“ Benjamina Filipovića ali pročitah u statusu Ferida Durakovic da je u pitanju bio film Tvrtka Kulenovića „Smrt u Sarajevu“ koji je režirao Haris Prolić. Ne sjećam se filma. Ne sjećam se ni punog kina niti da je bila premijera, kako Ferida kaže. Nemam pojma ni šta se dešavalo nakon filma kada smo saznali da se desio masakr. Ni kako sam se vratio na Dobrinju.
Znam samo za potmuli tupi bol u donjem dijelu stomaka koji se poput „signalne lampice“ pali, naglo se pojačavajući kada svake godine iznova vidim zatvorenu pijacu i namještenu scenografiju za političke elite, koje iznova biramo, koje dolaze da održe govore, nabace cvijeće i daju izjave medijima u funkciji nosioca kamera, mikrofona i stativa.
68 ljudi je, samo tog dana, izgubilo život da bi danas pijaca bila zatvorena. Da bi prodavci izgubili jedan radni dan u pokušaju da nešto zarade u unaprijed izgubljenoj tržišnoj bitci. Da mi ostali ne bi imali mogućnost da kupimo neopravdano skupe namirnice zbog uništenog tržišta.
Vratićemo se kućama raskopanim cestama, prljavim i prepunim smeća, neredovnim i nefunkcionalnim gradskim prevozom i uključiti televizore. Gledaćemo njihove izjave pune patriotizma i lažne boli koje će iskriti na našim programima, skupih stranih provajdera. Nećemo vidjeti niti ćemo saznati, niko neće ni pitati, gdje su, kako danas žive svi oni koji su izgubili svoje najmilije na Markalama. Kako iko živi.
Isti igrokaz i na svakom drugom mjestu i prilikom bilo koje godišnjice.
„Majstori“ su rekli da može biti svašta a ne mora ništa. Možda izdrži narednih „hiljadu kilometara“ koji su pred nama. Al’ sistem je sistem a greška je greška.
Nešto bi trebalo da nas resetuje.
februar, 2020
Odgovori