Da se ova priča zaista nije dogodila, mogla je biti odličan scenario za kratki film.
Trznuo sam se i naglo ustao, jedva dišući.
Malo je reći da su jastuk i čaršaf ispod mene bili potpuno mokri. Grlo mi je bilo suho a jezik nekako čudno otečen, kao da nije moj. Nemoć mi nije dala ustati. Sve što sam tog trenutka uspio je ponovno se vratiti u ležeći položaj, izgurati jastuk ispod glave i baciti ga na pod.
Pokušao sam izgovoriti: „jebote jastuk“ ali nisam bio u stanju. Imam tu neku teoriju o jastucima, koje strašno volim a zbog čega Lelica pizdi, jer je moja polovina kreveta natrpana raznim oblicima i veličinama jastuka. Neki su pod glavom, neki među nogama, na neke tokom noći dižem noge a druge pak grlim dok spavam.
No kako često putujem i noćim kojekuda, vremenom sam razradio teoriju zaostalih snova i misli u jastucima na koje liježem. Oni memorišu naše snove nerijetko ih prenoseći na one sljedeće koji će na njima spavati. Fantastične stvari se znaju preplesti miješajući ostatke tuđih sa onim što živimo, mislimo i radimo a od čega se, nekim nikad objašnjenim načinom, sve satka u sne. Zato uvijek prije spavanja, na mjestima van naše kućice, uvijek dobro rastresem jastuk znatiželjan šta će donijeti noć u kojoj ću tu prespavati. Kao i u stvarnosti, nekada ti snovi budi divni, nekada ružni a nekad ih jednostavno nema. Ili ih se ne sjećamo, kako kažu stručnjaci.
Ovaj zbog kojeg je ova priča i započeta, bio je strašan i stvaran.
Bio je to jedan od onih paklenih julskih dana u Sarajevu kada se asfalt topi a iz svakog komada betona izbija vrelina. Cijelo prijepodne snimao sam konferenciju u jednom hotelu. Popodne je bilo slobodno a rad se nastavljao sutradan. Suviše lijen a i kako nisam veliki ljubitelj masovnih plutanja u bazenu, jer drugo uz toliki broj ljudi ništa nije ni moguće, istuširao sam se i legao u krevet. Prethodno samo pokupio i male ukrasne jastučiće što su stajali na dvosjedu. Pristavio sam neki od jazzy instrumentala na Youtube-u i nastavio sa čitanjem „Autobusnih bilješki“ Selvedina Avdića. Divni, kratki ali veoma sadržajni Sefketovi zapisi. Na prvu, čini se lagano štivo ali na osnovu kojih se itekako ima o čemu dumati. Kratke forme volim imati sa sobom jer ne traže pretjeranu koncentraciju i odlične su za pred spavanje, bar meni koji još uvijek posjedujem koliko toliko mirnu savjest i djelimičnu bezbrižnost, pa mi od spuštanja glave na jastuk do spavanja ne treba mnogo. Ova knjiga nema nikakve veze sa onim što će me snaći u snu. Da je bila njegova prethodna koju sam čitao, „Sedam strahova“ možda bih se i zamislio.
Ne mogu se sjetiti šta je sve prethodilo situaciji u kojoj sam se u snu našao ali ono što pamtim je da gol golcat sjedim u nekoj nepoznatoj sobi, s pištoljem u ruci. Tresem se kao prut, u snu svjestan da izlaza nema i da je jedina opcija koja mi predstoji da se ubijem. Nemam pojma šta je razlog, šta je to zbog čega je to jedino rješenje i o kakvoj je bezizlaznosti riječ. Osjećaj koji u snu prepoznajem je meni najgrozniji osjećaj bespomoćnosti. Dobro znani, koji prouzrokuje obaveznu tupu bol u donjem dijelu stomaka i koji je zapravo onaj po kojem prepoznajem svoju traumu, PTSP, ili šta već.
Osjećaj s kojim sam se prvi put sreo u ratu i koji se kasnije javljao u situacijama kod smrti najbližih i nekih drugih dragih ljudi. Svjesnost da ste sposobni i u stanju prevrnuti svijet naopačke ali da u datom trenutku vaša moć nema nikakvog efekta jer ništa, ali apsolutno ništa, ne zavisi od vas. Pištolj naslanjam na sljepoočnicu. Ruka se trese. Pa ga sklonim, valjda prepadnut da slučajno ne pritisnem obarač. Pa ga gurnem sebi u usta. „Ovo si vidio u filmovima“ misli moj lik u snu. Drhtim pod groznicom, osjećam vonj sopstvenog znoja. Potpuno sam izbezumljen. Nemam pojma koliko je taj očaj trajao ali na kraju odustanem, svjestan da ono što me čeka je još gore a da nikad ne saznam šta je to. Ljut na sebe i svoj kukavičluk.
Trznuo sam se i naglo ustao, jedva dišući. Malo je reći da su jastuk i čaršaf ispod mene bili potpuno mokri. Grlo mi je bilo suho a jezik nekako čudno otečen, kao da nije moj. Nemoć mi nije dala ustati. Sve što sam tog trenutka uspio je ponovno se vratiti u ležeći položaj, izgurati jastuk ispod glave i baciti ga na pod.
Pokušao sam izgovoriti: „jebote jastuk“ ali nisam bio u stanju.
Nakon izvjesnog vremena u kojem ne popušta nemoć, drhtanje, izbezumljenost i očaj, više ne mogu izdržati suhoću grla i „tuđi“ jezik koji me dodatno guši. Odteturam pod tuš i odvrnem hladnu vodu koju sam halapljivo pio pridržavajući se s obje ruke za zid, dok je s plafona sipala po meni. Nisam dugo izdržao hladnoću vode. Izašao sam ispod tuša u relativnoj ravnoteži tijela i misli – i jedno i drugo bilo je u grču. Uključio sam sobni koher i napravio kafu. Sjeo na balkon onako gologuz i zapalio cigaru. Pokušavao sam se sabrati. Disao sam duboko uzimajući vazduh kroz nos, provlačeći ga kroz stomak, pluća i lagano ispuhujući kroz usta. Tehnika o kojoj sam negdje čitao ili mi je pričao neko ko je išao na kurseve pravilnog disanja. Nisam siguran da sam sve tačno zapamtio jer se nisam smirio od toga. Pomislio sam da bi bilo možda dobro da kažem nešto naglas. „Sanjao si. Sad je sve u redu“. Izgovorio sam ali kao da nisam bio dovoljno uvjerljiv. Agonija je trajala određeno vrijeme a onda su do svijesti doprle i misli nad kojima sam imao kontrolu.
Ne sjećam da sam pročitao da je neko nekad u ovom hotelu izvršio samoubistvo. Vole naši mediji takve događaje, sumnjam da bi nešto takvo zaobišli. Onda sam se sam sebi nasmijao jer je to vezano za moju „teoriju o memoriji jastuka“. Eto taman je taj spavao na istom jastuku ostavivši mi svoje samoubilačko ludilo u tragovima. S osmjehom je došlo i djelimično olakšanje. Zapalio sam novu cigaretu i naiskap ispraznio flašicu nekog soka. Druga misao je da u mojoj porodici nije zabilježen slučaj nečeg takvog. A onda je sasvim očekivano, kao što je to slučaj sa svim mogućim stanjima kroz koje prolazim u procesu postdejtonskog ludila koje živimo, krenula bujica misli koju nisam mogao kontrolisati. Ne znam ni kako, ni zašto pokušavam sve da analiziram i tražim mu korijen, razlog i uzroke. Zašto konačno ne počnem da stvari posmatram površno. Zdravo za gotovo. Spavao. Bilo vruće. Sanjao da hoćeš da se ubiješ. Probudio se. Haj zdra’o san. Sad ćeš još početi tražiti razloge zašto si nešto sanjao. Šta simbolizira samoubistvo i tvoj kukavičluk da presudiš sebi. Ambijent u kojem živiš? Još ne možeš da odlučiš je li bilo gore u ratu ili poslije njega, ali šta s tim?! Jesi li jedini? Tebi najgore? Šta se porediš s drugima, tebi je teško i neshvatljivo!? Prepao si se protoka vremena kojim nisi vladao? Jesi, vladao si.
Prebacio pedesetu i kao sad eto kreće nizbrdo, šta si uradio, da li je imalo smisla, pa zar mora sve imati smisao?! Teško da postoji iko na svijetu kome se u nekom trenutku nije učinilo da ništa nije smisleno i da će ostati još milion stvari koje je trebao, mogao i morao? Da nećeš stići? Niko nikad nije stigao sve. I to je kao drama? Ti si kao jedinstven? Unikatan? Bolji od drugih? Gori? I koje kriv? Zar je to bitno? Takav ti grah pao. Nafaka. Nazovi to kako hoćeš. Ili još bolje prestani uopšte nazivati i pokušavati definisati. To je problem. Neprestana potreba da se stvari i događaji definišu. Racionalnost. To je razlog. Zapravo trauma. Kako bi prevazišao taj osjećaj bespomoćnosti kojeg se najviše bojiš, počeo si da sve analiziraš i kao držiš pod kontrolom da ne bi došao u takvu situaciju u kojoj ništa ne zavisi od tebe i tvoje sposobnosti. E tu si se zajeb’o. Cijeli život je zapravo bezizlazna situacija.
I tu sam se predao. Na brzinu obukao, izašao iz sobe, sebe i hotela.
– Hej. Jesil’ ti onaj voditelj?
Pogledao sam zbunjeno gospođu koja je sjedila na zidiću hotelske fontane iz koje je prskala voda.
– Voditelj čega?
– Ma onaj ludak s radija.
Tek tad sam shvatio pitanje.
– Ahaa, jesam taj.
– Znaš li ti da si ti mene spasio od samoubistva. Jesi svega mi. Potpuno rastrojena sam bila. I ozbiljna da se ubijem. I slučajno naletim na tebe. Na radiju. A ti lupaš gluposti, provaljuješ, skičiš, dereš se, pjevaš i ja se navučem i krenem te slušat’. I popraviš me. Majke mi.
Odgovori