Za Valentinu, Bećira, Zoku i ekipu
Postoji jedan grad
a u njemu ljudi
pod šumovitim brdom
na jedrom potoku
iza groblja oni ne žive
napušteni u osramoćenoj ljepoti
među svojima a bez njih
kad čuju pjesmu
sjete se kako su pjevali
kad je smiješno
sjete se nasmijanih
kad naiđe krvnik
prave se mrtvi
kad im hodočaste
sklone se u stranu
sve pamte
i sve su zaboravili
jesen im je kad i drugima
i zima im sa svima
kruh od istog brašna isto kvasa
i rakija u čaši isti miris jabuka
samo život iza smrti
najteža rabota
e to sami
samo oni znaju
i uz njih se to uči.
Svakog ih se dana sjetim
jer su moji jer smo isti
isti nam neživot dodijeljen
samo oni to časnije
od toga ne bježe
da bih ja mogao
za sobom kukati
jer sam ih ostavio
gdje su zaboravljeni
da mi nitko ne vjeruje
kada ih spomenem
pa uz njih hodam nezaštićen
zbog njih ispravim ramena
i često opsujem najteže –
živ sam ja živi oni
živi smo i život hoćemo
izvan svih spiskova
koji ne računaju s nama
za imena uklesana
za te kratke priče o ljudima
e tu mi počinjemo
ljepotu, ljubav, život.
Odgovori