Tetka je…

Tetka vozi svoj auto sa osmijehom na licu. Koketno se smješka dok je, iz susjednih automobila na semaforu, gledaju. Zna da ima startan auto i da će ih uzeti kad se upali zeleno. Kaže mi: „Gledaj sad frustriranih levata.“ Krene i stekne prednost, onda čujem kako ostali naglo daju gas i vidim ih kako, pretičući je, gledaju u nju slavodobitno. Onda se ona glasno smije, vozi polako, tačno onoliko koliko joj treba da do sljedećeg semafora ne mora kočiti. Levati su u međuvremenu, jer su prebrzo stigli, morali stati na crveno. Tetka zna uhvatiti zeleni val. Pa onda opet, smijući se, prođe pored njih i bude brža.

Ima i onih drugih, ona ih zove normalnim. Koji se tek nasmiješe kad im se pogledi sretnu. Oni se ne trkaju s njom, pa tetka kaže: „Svaka čast“.

Tetka mi stalno donosi knjige. Kaže da je sva pamet ovog svijeta u njima. Da internet i društvene mreže mogu biti od koristi samo ako budu nadgradnja onoga što pročitam. Opisuje to kao kuću s temeljima. Nema na čemu kuća stajati ako nema čvrste podloge. Srušiće se. Onda uzme karte pa gradi kulu koja se sruši. „Vidiš“, kaže.

Kada je pitaju, a pitaju sve rjeđe, kad će se udati i imati djecu, ona uzvrati kontra pitanjem. „Što, je l zbog toga šta će svijet reći?“ A onda im, dok svi kolutaju očima, tetka održi bukvicu o tome da njen život i odluke neće uređivati nikakva država niti društvene norme. Da će ona živjeti onako kako želi i misli da treba. Da će se udati i imati djecu onda kada ona odluči a ne kad to mahala misli da treba. Pa nek o njoj pričaju šta hoće, svakako se oni moraju nositi s tim.

„Zamisli da im se jedan dan prošetam držeći se sa djevojkom za ruku“, kaže tetka a onda se odvali glasno smijat. I ja s njom. Ostali pokriju usta rukama.

Tetka je obećala da će me voditi na neki protest. Ona stalno ide na proteste, zbog čega joj se divim. Ona je aktivistica i bori se za ljudska prava. Tako kaže. Objasnila mi je da su ljudska prava jedino za šta se treba boriti i da tu ne može i ne smije biti razlike po bilo kom osnovu. Na semaforima, obavezno da marku onima koji prodaju maramice. Nikad ih ne uzme. Govori mi da su to ljudi u pokretu, koji su zbog različitih razloga morali napustiti svoje kuće. Opisuje mi uslove u kojima žive i kaže da svi moramo da uradimo ono što država ne radi za njih a morala bi. Da pomognemo koliko ko može. Oduševila sam je kada sam neke svoje lutke i igračke sredila i zamolila je da ponese djeci u tim kampovima u koje ide.

Tetka izgleda kao glumica. Njena garderoba je raznolika i sa stilom. Frizura joj je uvijek drugačija. Kada joj to kažem, nasmiješi se pa se istog trena uozbilji i kaže da je moja garderoba skuplja od njene.

„Dušo moja, ljepota proizilazi iz samosvjesnosti i samouvjerenosti a ne iz onoga što si obukla ili kako si se našminkala.“

Onda mi objašnjava da je kod žene najseksipilnija njena pamet i znanje a da se to najbolje vidi u očima. Da nema tog muškarca koji neće otkačiti na to, samo što se rijetki usude prići i uspostaviti bilo kakav kontakt.

„Jer svijet, nažalost, nije satkan od partnerskog odnosa, već od potrebe da se vlada, da se posjeduje, da budeš bolji, jači, moćniji, zato nam i jeste ovako. Ali to ne znači da i mi trebamo da budemo dio tog svijeta. Možemo živjeti i u svom svijetu ako smo spremni da budemo u manjini. Ali da to ne znači da nam je manje dobro“, kaže tetka.

Slično govori i dok objašnjava zašto nema stalni posao. Svi joj govore da se pravi pametna i da je mimo svijeta. Ona kaže da se ne pravi nego da jeste pametna i da u tome i jeste problem, zbog kojeg ne želi da pristaje da poput kakvog fikusa krasi službene prostorije neke firme. Da šta oni imaju nju pitati na intervjuima za posao, misli li se udati i rađati djecu. I kako to misle da radno mjesto na kojem bi ona radila ima tek malo nižu platu u odnosu na ono na kojem radi neki On. Da je zaboli za njihov dress code „dva prsta iznad koljena“. Nosiće ono što ona misli da treba a ako im se ne sviđa neka se sami nose.

Tetka kaže da je najbolji prikaz šta društvo misli o ženama pokazan u reklamama. „Vidi ovu, dakle stoji ona ispred police na kojoj je samo jedan omekšivač za rublje i kao zbunjena je. Onda se pojavi lik koji joj kaže ‘Vama sigurno treba Softly?’ Šta je ona – glupa?! A kad gledaš ostale reklame, čini se da svaka žena jedva čeka da joj sudoper bude pun prljavog posuđa i da joj se nakupi prljavog veša. Najsretnija je kad dobije menstruaciju. To skače, pleše, vrišti od sreće ko da ne boli. I nije dušo uložak plav, nego crven. Krvavo crven.“

Nastavi onda ona tako o tome kako bi trebalo da se ukine porez na uloške, jer da žene ne dobijaju menstruaciju svojom voljom ili zato što im je ćejf da se pate danima. A da, ako tolikima smeta, pa se stalno pozivaju na to i onaj predmenstrualni period, zbog kojih kao žena nije svoja, („jok eto njihova je“, kaže), ukinu porez i na tablete za smirenje. I dok je svima neprijatno dok priča glasno, zaključi, obraćajući se meni, da to nisu „oni dani“ nego MENSTRUACIJA!

Tetka me naučila da izgovaram zvanja i titule u ženskom rodu. Objasnila je da je to početak ukoliko želimo promjene. Da od toga počinje mijenjanje svijesti i spoznaja. Meni je to logično. I onako se neprestano čudim kada me često i u kući i u komšiluku oslovljavaju sa sine. „Sine, bi l mi iz granapa donijela…“. Juče sam u školi ispravila učiteljicu, rekavši je da je književnica u pitanju a ne pisac kada smo radili lektiru. Rekla mi je da se ne pravim pametna i da je valjda ona učitelj a ja učenik. Dala mi je minus kada sam joj odgovorila da sam ja učenica a ona učiteljica.

„Jašta su nego priče koje treba da čuje, razumije i shvati“, kaže tetka dok je opominju da ne priča sa mnom o tome. Da majke pričaju sa nama od malih nogu, drugačiji bi bio svijet. Da ne kriju svojim ćerkama, da ne prešućuju sve ono što bi morale znati, ne bi se sve vrtilo u krugu u kojem po pravilu strada žena. Ne bi svaka četvrta bila žrtva nasilja. Onda tetka, još glasnije kaže da zapita li se iko, da se žena i djeca šalju u sigurne kuće, dok nasilnik ostane u njihovom domu umjesto da je u pritvoru.

Tetka objašnjava, dok se cijela porodica crveni, govoreći joj „neka te, ne može se to tako naglas…“ da je svijet postavljen potpuno pogrešno. Navodi primjer u kojem se za nekoga ko je hrabar kaže da ima muda a da za one koji, iz bilo kog razloga, nisu kažu da je pička.

Kaže ona da kad muškarac dobije udarac dole, trenutno bude onesposobljen. A žena, veći dio svog života dole krvari barem jednom mjesečno, da svi smo izašli s tri, četiri, pet kila kroz istu tu pičku i da nam je ona omogućila život. I da šta je onda tu stvarni poredak stvari.

Tetka je meni Zakon – samo što se on ne poštuje u ovoj zemlji, kaže tetka.