Dijete je…

21. februara 2022.

Dijete je reklo da želi ići vani da studira. Da ga ne zanima ni gdje ni šta. Samo da ode. Da ne želi ostati ovdje, gledati sav jad i bijedu i slušati neprestano kako je nekad bilo bolje. Da šta ono ima od toga što se nekad moglo na klupi spavati. Da ne želi slušati priče o ratu, o solidarnosti i inatu koji nas je održao. Ne želi da živi od inata. Želi da putuje, da ide na koncerte koji neće biti isti oni koje su u mladosti gledali i njegovi roditelji. I da mu je i karta kupljena za koncert, zakazan prije dvije godine, sad konačno propala jer eto i Aki je umro.

Dijete kaže da ne želi da uči gluposti u školi od kojih nema nikakve koristi. Da ne želi da bude dio eksperimenta neprestanih obrazovnih reformi u kojima se ne odmiče dalje od toga da mora da nauči napamet lekciju da bi dobilo dobru ocjenu. Da ga ne zanima prosjek na kojem roditelji neprestano insistiraju. Za razliku od njih ono bi bilo iznad prosjeka. Upravo tako je reklo.

Dijete je reklo da ne razumije eksternu maturu, kad se na kraju sve svede na sistem najbržeg prsta. Od njega se valjda traži da misli svojom glavom a ne algoritmom nekog nesuvislog računarskog programa. Ne želi da ispunjava norme nego da norme budu prilagođene njegovim sposobnostima i afinitetima. Da, zna li taj algoritam kako je sjediti zatvoren u sobi izložen pritiscima da se nešto mora, dok napolju sija sunce i budi se proljeće.

Dijete je odbilo da trenira samo zato što roditelji insistiraju na tome, pokušavajući doseći svoje neostvarene ambicije. Blam je gledati kako se roditelji na tribinama i u publici prepiru i svađaju sa trenerima i drugim roditeljima, ubjeđujući da je baš ono to koji će zasjati, zasjeniti i obogatiti se. Nije zabavno ni kada dođe do roditeljske tuče. A ni suvislo da se individualni trud i odricanje koje daju uspješni negdje vani pripisuju državi i njenim vlastodršcima, koji se onda slikaju s njima, a da u zemlji nema ni osnovnih uslova za početnike a kamoli za vrhunske umjetnike i sportiste.

Dijete je reklo da ne konta to što se roditelji deru na njega jer se, kako kažu, pravi pametno, jer ne šalju oni njega u školu da bude pametan. I da šta ono ima postavljat pitanja nastavnicima, dok oni predaju lekciju. Šta tu ima njemu da ne bude jasno. Njegovo je da sluša, pažljivo. I da zbog toga se ne čudi zašto su ga izbacili sa časa i poslali direktoru. I sad oni moraju sutra u školu, da se crvene i brukaju zbog njega i njegove nepromišljenosti.

Dijete je pitalo a šta će ono dalje. Sistem ne prepoznaje osobe sa intelektualnim teškoćama i kada završi školu, čime ono da se bavi. A nije bez vještina. Naučilo da radi dekupaž i ukrasne kutije, mislilo možda biti umjetnik, izrađivati i prodavati. Od toga da živi.

Dijete se čudilo zašto nema parka, igrališta i zašto ga stalno vode u igraonice po tržnim centrima u kojima sve smrdi na cigare. Zbog čega i u onom jadnom, jedinom, nazovi parku nema ljuljaški, tobogana i vrteške.

Dijete je reklo da ne razumije zašto mora da vozari do škole šezdeset kilometara umjesto da ide u susjedno mjesto koje je udaljeno tek par kilometara. Da ne razumije ko su naši a ko oni drugi i kakve to veze ima s tim što mora u autobusu da uči i piše zadaću, ne bi li pronašlo barem malo slobodnog vremena za igru u dvorištu sa svojim vršnjacima.

Dijete ne razumije zašto mora da ide u u „specijalnu školu“ kako je zovu. Zašto mama i tata neprestano govore da se ne trudi i ne pokazuje da je drugačiji od drugih njegovih drugara i drugarica, jer opština im svakog mjeseca daje naknadu zato što on ide baš u tu školu. Ne razumije zašto i ono mora da se žrtvuje za dobrobit porodice kako kažu mama i tata, dok oni po cijeli dan samo sjede u kući.

Dijete je tužno jer su mu roditelji nervozno rekli da ide u sobu i da mu nisu džaba kupili mobitel, već da može da se igra koliko ga volja. A ono je željelo da igraju neku društvenu igricu. Ne bi li ih barem malo oraspoložio dok ljutito svako veče sjede gledajući dnevnike i psujući i komentarišući neke stvari koje ono ne razumije.

Dijete je reklo da su dvije škole pod istim krovom besmislene jer krov prokišnjava pa kisnu oba plana i programa a da se oni svakako druže po kafićima i dijele istu nargilu.

Dijete je pitalo šta znači to što je Rom. Da li je to nešto ružno i zlo i zašto je ono krivo pa mu stalno to govore. Zašto i ono ne ide u školu kao njegovi vršnjaci i zašto mora da prosi po ulici cijeli dan. Hladno mu je i dosadno.

Dijete se prepalo jer mu je naramak drva ispao po sred školskog hola. Šta će reći učiteljica i hoće li opet biti redar, čime se ponosi, a čiji je zadatak pored toga što briše tablu, da donese i drva kako bi se grijala učionica u kojoj sjedi njih desetoro iz različitih razreda.

Dijete ne razumije logiku kojom se djeca liječe humanitarnim brojevima, koje njegovi roditelji zovu dok istovremeno glasaju za nesposobne političare čije račune za mobitele također plaćaju. Bolesniji su i roditelji i političari od tog nesretnog djeteta, misli se ono ali nema kome da kaže.

Dijete ne shvata zašto ne žive više u svojoj kući. Zašto su u stranoj zemlji čiji jezik pokušava da nauči. I dobro mu ide. Zašto žive u kontejneru i stoje u dugačkom redu za hranu. Zbog čega je sve ograđeno ogradama i žicom. Zar nisu govorili da će još prije dvije godine krenuti u školu. I gdje su lopta, lutke i igračke, pobogu.

Dijete se pitalo kako je moguće da roditelji koji zagrljeni plaču govore da će se kad-tad pronaći ubice njihove djece, bez obzira na sve one zle koji kriju dokaze. Kad u filmovima koje gleda i pričama koje čita pravda uvijek pobijedi. I zašto bi neko uopšte ubijao djecu.

Dijete je reklo da neće biti ništa kad poraste, odgovarajući na pitanje svoje drugarice. Ono ima blagi osmijeh na licu i svu pamet ovog svijeta u sjajnom oku. Ono je svjesno da je dogovorena njena udaja čim napuni šesnaest godina. Da njen će svijet biti sveden u četiri zida udaljena samo tridesetak kilometara od glavnog grada.

Dijete je odbilo da se rodi. Država je uredno naplatila abortus.