Pradjed je…

Okrenuo se oko sebe i laganim, gotovo plesnim korakom, krenuo niz ulicu.

Njegovo dvadesetjednogodišnje srce ubrzano je kucalo a osmijeh nije mogao skinuti s lica.

Još od aprilskog bombardovanja i ustrojavanja NDH te 1941. godine, nije imao dilemu na kojoj strani treba biti. Nisu ga zbunjivale konfuzija i razne priče među svijetom.

Radeći u limarskoj radionici, vrijedno je učio i usavršavao zanat, pokušavajući odgonetnuti ko bi od kolega mogao pripadati ilegalcima. Mislio je da i za to treba peći zanat prije nego i sam postane dio te priče.

Na izlasku iz magaze mu je prišao jedan od starijih majstora, za kojeg nikada ne bi pomislio da je ilegalac, i predložio da prošetaju.

U prvo vrijeme, obavljao je stvari poput prenošenja poruka, propagandnih materijala koji su služili za širenje ideje i pisane riječi o značaju borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Čvrsto je vjerovao u ideale koji su neprestano potcrtavani na sastancima, uozbiljio se, propušio a način na koji je hodao bio je nekako drugačiji, odlučniji reklo bi se. Kod kuće se i dalje trudio ostati isti. Biti majci i sestri na pomoći.

Zajedno sa situacijom u okupiranom gradu ali i jačanjem narodnooslobodilačke borbe na terenu, pritisak na njihov ilegalni rad bio je sve veći. Dio domaćeg stanovništva otvoreno je stao na stranu ustaškog režima, a dio je bio prisiljen da obavlja svoje svakodnevne poslove boreći se za golu egzistenciju i ne razmišljajući mnogo o ideologijama. Ipak, sve veći broj mladih bili su simpatizeri partizana. On lično je vrbovao na desetine onih koji su im se priključili.

A onda taj april 1943. godine. Jedan od lokalaca, koji se uspio ubaciti u njihovu organizaciju, dostavio je spisak ilegalaca režimskim vlastima. Iskočivši kroz prozor kuće, pod kišom metaka ustaških vojnika koji su u ranu zoru banuli i provalili na vrata, pobjegao je kroz bašte. Više nije bilo povratka. Trebalo se probiti preko Grdonja do šume te izbjeći neprijateljske punktove i patrole.

Okrenuo se i pogledao put svoje kuće.

Bio je zabrinut za majku i sestru koje su na najgori način saznale da je ilegalac. Samo da ostanu žive.

Ubrzo će dobiti vijesti da su sestra i mati dobro, da osim par udaraca i ispreturane kuće nije bilo većih posljedica nakon njegov bijega.

Partizanski život, iako teži, činio mu se boljim i slobodnijim nego onaj u ilegali. Entuzijazam koji je dijelio sa saborcima bio je veliki, posebno nakon što su čuli da je ilegala ponovno oživjela dolaskom stanovitog Vladimira Perića Valtera u Sarajevo.

Front narodnooslobodilačke borbe bio je sve veći i jači. Slobodi su se nazirali obrisi i u trenucima pred san, često bi zamišljao svoj povratak u grad. Oslobođeno Sarajevo, zagrljaj majke i sestre, svoje drugove i drugarice i cijeli izmaštani trenutak kada mase ljudi slave na ulicama.

Ali on ga nije dočekao. Tog aprila 1945. godine, njegova jedinica bila je jedna od onih koja je učestvovala u operaciji oslobođenja Kaknja.

Već petog aprila, počele su stizati vijesti o tome kako sve veći broj partizana ulazi u Sarajevo i kako je pitanje sata kada će biti i konačno oslobođeno. Držeći puškomitraljez, s teškom mukom suzdržavao se da mimo naređenja ustane i krene na juriš.

Okrenuo se i ustao je da se preseli par metara dalje, jer mu se učinilo da je taj položaj bolji, kada je osjetio oštar bol. Sručio se na zemlju i onesvijestio.

Metak je prošao kroz vrat, dijagonalno kroz cijelo tijelo i izašao kroz testis. Jedino u šta su se doktori uzdali je bila njegova mladost i na sreću bili su u pravu. Jednog popodneva otvorio je oči, silno sretan kada su mu rekli da je neprijatelj pobijeđen i Kakanj oslobođen.

Povratak u Sarajevo nije bio onakav o kakvom je maštao. Ali ponovni susret s majkom, sestrom i rodbinom koja ga je neprestano obilazila, činili su mu veliku radost.

Njegove ratne zasluge a sada i invaliditet donijele su mu položaj u novoformiranoj narodnoj vlasti. Živio je u ubjeđenju da stvari idu u dobrom smjeru i da će se vrlo brzo uspostaviti poredak za kakav su se i borili. No, brzo je uvidio da je u krivu. Otvoreno se bunio i kategorički odbijao ponuđene pogodnosti.

Razlika u poimanju novouspostavljenog poretka bila je sve očiglednija. Njegova principijelnost tumačena je kao tersluk. Tako mlad a već ters, govorili su mu iza leđa. U aprilu 1948. godine je otišao po svog rođaka da ga izvede sa dvogodišnje robije na kojoj je bio kao pripadnik organizacije Mladi Muslimani. Odveo ga je svojoj kući i rekao da bude tu sa svojom ženom dok se ne snađu.

Imao je mogućnost da izabere jedan od brojnih praznih stanova u centru grada ali je odbio uvjeren u svoju ideologiju “svakom prema mogućnostima, svakom prema potrebama”.

Možda bi drugačije razmišljao tog trenutka da je znao da će aprila 1949. godine na Carevoj ćupriji, u prolazu sresti nju i istog trena osjetiti nešto što do tada nikada nije osjetio.

Okrenuo se i, iznenadivši sam sebe, bez razmišljanja se obratio lijepoj djevojci koju je pozvao na kafu i sok.

Ašikovali su. Bila mu je beskrajno simpatična sa svojim stavovima koji se u opštem smislu nisu razlikovali od njegovih ali je ipak ostajala čvrsto kod svojih tradicionalnih uvjerenja i upražnjavanja vjerskih obreda.

Vjenčali su se skromno, uz prisustvo porodice i najbližih prijatelja. Živjeli su u tridestdva kvadrata porodične kuće a u naredne tri godine dobili su sina i ćerku. Mati je već bila umrla a njegova sestra je još uvijek živjela sa njima. Svijet koji su zajedno stvorili bio je skroman i skladan, nasuprot onome koji se ticao njegovog angažmana u vlasti. Svakim danom se sve više razočaravao.

Aprila 1957. godine ušao je u kancelariju svog pretpostavljenog, spustio na sto službenu legitimaciju i pištolj, pa rekao da odlazi. Na pitanje da li to znači da izlazi i iz partije, kratko je odbrusio da mu takvo što ne pada na pamet. Njegova uvjerenja ne može promijeniti uski krug ljudi koji svoj lični interes stavlja ispred društvenog i da će se on, kao i kad je trebalo, boriti za ono u šta vjeruje.

Okrenuo se i izašao ne sačekavši odgovor koji je, izgovoren kroz zube, ipak čuo: ters.

Vratio se svom limarskom zanatu, ovoga puta u bolnici Koševo.

Stvari će ići svojim tokom. Uslijediće invalidska penzija od koje su imali dovoljno za život. Djeca će se oženiti i udati, njih dvoje će postati nana i dedo početkom sedamdesetih. Radovao se svakom dolasku unučića, vodeći ih na kupanje na Darivu, Sastavke i njima najdražu Pionirsku dolinu.

Porodica se okupljala vrlo često a posebna radost je bila kada bi njemu dolazili s karanfilima za 1. maj a nani za bajrame. Iako to nikada nije izgovorio, bio je ponosan na to što unuci mogu da vide kako je zajednica i ljubav moguća bez obzira na ideološke ili bilo kakve druge razlike.

A onda će uslijediti veliko razočarenje od kojeg se neće oporaviti.

Aprila 1978. godine, nakon što se njegovoj ženi ustanovi dijagnoza otkazivanja bubrega i nakon što joj se propiše hemodijaliza tri puta sedmično, zatražiće da zamijeni svoju kuću za garsonjeru u blizini bolnice, kako bi olakšao svojoj supruzi odlaske na iscrpljujuće hemodijalize.

Nerazumijevanje ga je dočekalo i u njegovoj bivšoj firmi, bolnici Koševo kao i u partijskoj organizaciji. Blijedo je gledao rukovodioca kako prosipa demagošku priču i objašnjava kako nisu u mogućnosti izaći mu u susret.

Okrenuo se i izašao.

Više se nikome nije obraćao. Postao je šutljiviji, zatvoreniji i sve skloniji alkoholu. Sve češće bi vrijeme provodio u šupici na izlazu u baštu gdje je napravio svoju malu limarsku radionicu. Tu u banku je držao i šišu koju, iz poštovanja prema svojoj ženi koja je uredno klanjala svojih pet vakata, nije želio unositi u kuću.

Posljedice ranjavanja i oslabljeno srce uz alkohol učinilo je da počne rapidno propadati. Svijet oko njega i društvena previranja sve su ga manje zanimala. Nije imao potrebe i nije imao želja. Posljednja, koju su mu djeca ispunila, bila je kupovina grobnog mjesta na Barama. I dalje postojan u svojim uvjerenjima, tražio je parcelu na ateističkom dijelu groblja. Kada su ih odveli da vide svoje parcele, njih dvoje su se zezali kako su u komšiluku. Ona je svoju željela na islamskom dijelu groblja koja se graniči sa njegovom ateističkom, tako da mogu zajedno gledati Dinastiju, popularnu seriju tog vremena.

Okrenuo se nasmijan držeći ženu pod ruku, valjda konačno smiren. Nije poznato da li je uistinu to i bio. Kao što se i ne zna ni o čemu je mislio tog aprila 1986. godine u svojim posljednjim danima života u bolnici Kasindol.

Da li je bio zadovoljan sopstvenim životom? Da li se ikada pokajao zbog svog tersluka? Je li pomišljao kako bi neke stvari drugačije uradio da je znao da će svi ideali za koje se borio, biti surovo razvaljeni aprila 1992. godine. Da li bi se kajao zbog svoje postojanosti, kada bi vidio da su je naslijedili njegova djeca koja su preživjela novi rat ne učinivši ništa mimo ovih njegovih svjetonazora.

Da će možda zbog toga umrijeti mladi?

Da su unuke i unuci dostojno njegovih antifašističkih i etičkih svjetonazora dali svoj doprinos u odbrani grada a da su im uslovi za ljepši život k’o na Marsu.

A možda bi se konačno pokajao kada bi znao da zbog toga, njegovi praunuci i praunuke žive, rade i studiraju po svijetu, ne pristajući na novouspostavljeni bezvrijedni, primitivni, poredak u novoj državi i novom, nazovi, društvu. Ništa od toga nije poznato.

Kao ni to da li je sa prananom nastavio gledati Dinastiju, dvije godine kasnije, kada je i ona doselila na komšijsku parcelu.

Okrenuo se i ovog aprila 2023. U grobu.