Komšija je…

Ne može bolan tako, nemoj bit hajvan!
Možda to tebi izgleda estetski bolje rješenje ali nije funkcionalno.

Galami komšija za kojeg više niko i ne pamti gdje je radio i čim se bavio prije. Ali nakon rata postao je majstor, i to dobar, za sve. Teško je dočekati red na njegove usluge u našoj mahali, od silnih poziva koje ima. Pouzdan i jeftin a pri ruci.

Ja fakat ne znam šta je s ljudima više. Isto mahniti. I nisi ti jedini, ne sjećam se više gdje sam i šta sve radio a da nije bilo da se neko pravi pametan. Eto, ono misli da šta bi i kako bi trebalo. Pa šta ste onda zvali mene da vam radim? A isto ovako. Da je kao estetski lijepo za oko, a niđe veze. Valjda da kad im ko dođe ima čim da se oduševljava.

Vješto, stojeći na merdevinama, „pravi korak“ i prilazi bliže plafonjeri koju montira na plafon, a pridržava nadlanicom lijeve ruke, dok prstima i desnom rukom spaja strujne žice.

Dakle, ako bi je postavio kako ti hoćeš, metar dalje, svjetlo bi ti dok sjediš dolazilo s prednje strane. A ti hoćeš da vidiš naveče da čitaš, zato i mijenjaš rasvjetu. Kontaš? Mora ti svjetlo biti iza leđa ako hoćeš da ti pada na ono što čitaš. I haj prestani stajat tu ispod mene i blejat, idi pristavi nam kafu, da popijemo u bašti prije nego krenem i ostale plafonjere radit.

Onda, više za sebe, nego što se obraća upućenom, nastavi s pričom izgovarajući riječi preko matice šarafa koju drži u ćošku usana.

Smantali vas mediji i ovi političari. Isto hipnotisani, nadrogirani, ja ne znam koji izraz više da upotrijebim. I haj što su oni nesuvisli, to mi je jasno. Oni znaju što prave pizdarije, jer svako sranje – njima džep puniji, al šta je sa svijetom… Kako njih omađijaše? Majke mi, sipaju nešto u vodu. Isto blećci. Frajeri imaju najveće plate u Evropi. Isto skakavci, samo s funkcije na funkciju. Pa plata, pa dnevnica, paušal, upravni, neki izvršni odbor, komisije i sve tako do penzije. Pa odu jedan dan u penziju i eto ga sutra opet na funkciji s punom platom. A ima službeni auto, službeni mobitel, službeni stan, apartman, jebi me ako nemaju i službene ljubavnike i ljubavnice. Ono jednom u po godine što se sastanu u kakvom parlamentu, jal naprave kakvu pizdariju da bude ono napeto, da se raja nasekira, jal donesu nešto nesuvislo što nikakve logike nema. Pa od cvijeća i kamenčića prave grbove, nabiju najveću zastavu na neki klinac, pa se raja ponosi. Ko ona naša na Humu. Pa još osvijetle relej da sve izgleda zajebano. A signala državnog radija ne možeš uhvatit ni za lijeka. O Vijećnici i njenom osvjetljavanju da ne pričamo. I čuj svadbeni salon i manifestacije firmi a biblioteke zglave. Fakat popucala raja. Klanjaju se i arlauču po onim fejsbucima za idiote koji su klepili pare za one respiratore, al haj što su pokrali nego su njima bolan pobili tolke ljude. Ko god je na Podhrastove otišo, nije sišo. Eno čitam neki dan hoće za policiju da nabave neka specijalno-taktička blindirana vozila. Tri miliona, jebote. Šta će im? Hoće l s njima ganjat ove nadrkane klince što ubijaju po cestama? Čuj stotine hiljada maraka kazni ima a ni vozačke nema. Kako? I kad je ono bila informacija, kad su dali sto milja za ono nešto što koriste bilderi? Kaže za zatvorenike. Pa bolan, ti i ja plaćamo porez da ono može bildat u zatvoru. Tri obroka jedu dnevno i bildaju a ubili, pokrali i ko zna šta još. A vamo javnih kuhinja na pasija preskakala. Sve bi ja to na ovaj autoput što ga prave godinama a neće ga nikad završiti. Onu kuglu za nogu, pijuk i udri. Bildaj, majstore, i zaradi za ta tri obroka i marende što ti narod plaća. Imal te kafe gdje, evo ti je gotovo ovo.

Siđe s merdevina, sklopi ih jednom rukom i iznese u baštu. Skloni putnu torbu u kojoj drži alat i bezbroj šarafa, eksera, diblova bez ikakvog reda. Otpuhne, istovremeno vadeći cigaru i zapali je.

Zadovoljno otpuhne dim i zagleda se negdje u daljinu.

Opa, i sok uz kafu. Šta je ovo? Onaj tvoj od đulbešećerke? Vidiš kako brzo učiš o funkcionalnosti. A fakat nije teško. Eto samo dva posto mozga kad bi ljudi uključili, gdje bi nam kraj bio. Jer nismo mi, bolan, golje. Ima para ko pljeve. Eno jesi l vidio kolika je lova legla sad od poreza. Kažu nikad više. A đe su pare? Nepravilno raspoređene. Šupci uzmu sebi a onda im bude malo pa izmišljaju idiotarije na kojim bi uzeli još malo. Sastanče i kao bitne odluke po kafanama donose. A bitne su im odluke kako i ko će zakuhat da se narod sikira. A kad vidim one medije, ko cuke i mace kad se skupe da im daš da jedu. I onda oni važni, kao daju izjave. Znaš kad bi im ja dao da šta kažu na televiziji? Kad šta naprave. Put kakav, most, fabriku nedobog. E tad ga, jarane, možeš doći i reći. Ovo šta ti misliš ili obećavaš da ćeš, uzmeš, brate, megafon pa haj po ulici saopštavaj narodu.

A eto vidiš oni su ko biva na funkcijama a nikakve funkcije od njih. Ko što si ti htio plafonjeru. Eto ko tu je, ko svi se mogu diviti, lijepa a tebi ništa ne znači jer opet nećeš vidjet čitati. A masno platio komad plastike. Reko Dodik, reko Bakir, reko onaj Čović, pa trojka, osmorka, koalicija vaka i naka, ma sve bi ja to zatjero u neku stvar. Bolan, to da rata nije bilo ni portiri ne bi bili. A narod u njih ko u Boga gleda. To se službena auta imaju a ti vamo šalješ sms dijete neko bolesno da spasiš. Eno gledam nekidan, vodio mater u bolnicu. Kaže termin za magnet 29. septembar. Pa umrijeće mi mater triput do tad. A sve sivo, oronulo. Pa, bolan, zar treba neka pamet da okrečiš one zgradurine na Koševu, da makar u toj muci i bolesti bude lijepo za vidjet. Ja bi to sve u neke vesele boje. Nema, bolan klupe, da možeš sjest, odmoriti. Izdumat si bolest, dijagnozu. Smirit se. Jok. Koji će vam… da ne lajem. Mislim i u onim čekaonicama fali onih stolica za sjest, pa se i onaj stari svijet prebija po ćoškovima, čuči. O parkovima da ne pričam. Znaš kako sam popizdio kad su ono pravili onaj spomenik ubijenoj djeci Sarajeva u Velikom parku. Napravili oni sebi mjesto đe će vijence i cvijeće nabacivat za kakav datum od važnosti a da im je lijepa pozadina kad izjave za medije daju. Pa haj reci pravo, jel nije pametnije bilo da su ostavili malo trotoara a onda kakvom živom ogradom odvojili park. Pa tamo još zasadili drveća i napravili pravi park. Da možeš s djetetom otići, pa da se ono igra i uživa. Da su napravili za svako ubijeno dijete skulpturicu, recimo ovi studenti što to studiraju. Pa onda imaš funkcionalan park, s djetetom koje je sretno i onda mu u neka doba kažeš zašto je taj park bitan i onda ono od malih nogu ima neki odnos i prema parku i prema toj stradaloj djeci. Šta vako ima? Ništa. Stoji nešta u krug i pršće voda, i to urijetko kako mi se čini, a dijete ni do te vode ne može doći, makar da se prsne. I eno sad, vidio si garant, prave betonski bosanki ćilim. Tako kažu. To ko biva turistička atrakcija. Pa kako će iko vidjet „ćilim“ dok hoda svijet po pločniku. Ili će biti ono da iznajmiš dron pa da te slika odozgo i to rano izjutra kad nikog nema, ćilim da se vidi. A što je najgore, opet ukralo od parka zelenila i drveća.

Izdeklamuje, gotovo u dahu bez da je i tri dima cigare pošteno povukao, onda uzme fildžan, srkne kafe, zapali novu cigaru i nakon prvog dima otpije gutljaj soka. Nogom gurne bušilicu što mu stoji pod nogama, rukom odbaci produžni kabl i nastavi.

Da ti ne pričam o budalaštinama kad me ko zovne da radim s njim, ovo van Sarajeva i ovih većih gradova. Taj svijet ti je na posebnim drogama. Što je siromašnije i jadnije, to su veći blećci. Možeš im raditi šta hoćeš. A granapa čestita nema. Kamoli doma zdravlja, škole, obdaništa. Jad i bijeda. Osim kladionica, one napucane, zvižde. Po pet-šest ih ima a po granapa. I samo politiku bistre. Jebe ih se što je sve go lopov i kriminalac, samo da je „naš“. Vazda neki lokalni kabadahija, koji je eminentni, je l se tako kaže, član partije lokalne i pola mjesta njegovo ili je u talu. Al je naš, jebaji ga. Ma sve bi ja to… de, bolan, ne vuci me za jezik, valja mi i one tri plafonjere na spratu završit. Imam još na dva mjesta poslije tebe otići. Nisam ti ja od kakve pameti i filozofije. Ja sam, bolan, radnik obični, koji se eto trudi da stvari budu funkcionalne i od koristi svijetu.

Ustane, uđe iz bašte u kuću i pritisne prekidač. Plafonjera zasvijetli. Nasmije se, raširi ruke i kaže.

I bi svjetlo.