Profesor Davidović, ako se dobro sjećam, došao je početkom četvrtog razreda srednje škole s Elektrotehničkog fakulteta, jer navodno nije imao doktorat ili tako nešto, pa više nije mogao biti profesor na fakultetu. Fascinantna pojava profesora „izrezanog“ iz jugoslovenskih filmova osamdesetih…. Nastavi čitati →

„Sposobina“ – termin koji je ustanovio moj 17– godišnji sin za vrijeme partije remija koju je, nakon desetak izgubljenih, konačno pobjedio. Obrazlažući mi šta je zapravo htio reći, nakon što sam mu rekao da ta riječ ne postoji i da… Nastavi čitati →

Sanjam intezivno. Pokušavam da uhvatim nit svakog novog sna nakon buđenja koji se broje desetinama za noć. Tražim smisao. Uvezati sa dnevnim događajima, ljudima sa kojima sam u kontaktu. Ne uspijevam. Ne nalazim nikakvu vezu ni logiku. Nisu noćne more…. Nastavi čitati →

Poštovana redakcijo, kao pedesetogodišnjak u začetku s vrlo vjerovatnim pritajenim PTSP-em, koji liječim intezivnim radom i pandemija me je zatekla koliko toliko spremnog. Životno iskustvo nažalost, učinilo je da mi vanredna situacija dođe kao prirodno stanje koje traje posljednjih dvadeset… Nastavi čitati →

Desilo se to neposredno prije nego ćemo zaglaviti u kućnim karantinima izazvanim pandemijom. Otvorio sam oči i gledao u plafon zaprepašten onim što sam prvo pomislio. Ne sjećam se da sam bilo šta sanjao ali mi je bilo jasno da… Nastavi čitati →

– Ljubavi moja, ponosu moj. Pročitala sam šta si objavio. Ganuta sam do suza. Lep je osećaj sve ovo, budi u meni stare i lepe uspomene i vraća u srećne dane sa vama. Imala bih želju da još nešto napišeš… Nastavi čitati →

Nisam sujevjeran.Ne pljujem za crnim mačkama, ogledalo sam lomio u više navrata, prolazio ispod merdevina, kopao u sumrak, otvarao kišobran u kući u kojoj i zviždim. Pjevam dok ručam, doručkujem. Večeru izbjegavam više zbog kilaže. Nisam imao bilo kakve manifestacije… Nastavi čitati →

Budim se unezvijeren. Pola devet.Preračunavam: Kasnim dva sata!Glasno psujem dok istrčavam iz kreveta i odlazim u kupatilo. „Ma jebi se Mirza više … možeš li jednom makar, u životu, ti biti taj koji će nazvati, a ne se oslanjati na… Nastavi čitati →

Emocija kakva se rijetko dešava.„Plimni val“ koji sam jednom sopstvenim očima gledao i nogama pregazio u Veneciji.Neopisiv osjećaj za koji riječi tražim već desetak dana.Suze, osjećaj sreće i neizdrživog bijesa.U isto vrijeme. Definišem se, lagano se izvlačeći iz jutarnje saobraćajne… Nastavi čitati →

Naglo je trznuo ali ostao na nekih 120 km/h koliko sam vozio auto putem. Upalila se signalna lampica motora a na narandžastom displeju se ukazala oznaka da je u pitanju neka sistemska greška koju je prepoznao. Desilo mi se isto… Nastavi čitati →

Prvo me bilo stid. Slušam čovjeka potpuno opčinjen svakom njegovom izgovorenom rečenicom. Ne govori ništa senzacionalno, ništa što i sam ne mislim ali hirurškom preciznošću slaže riječi u savršen poredak. Nepretenciozno, bez nadmenosti, bez primisli da izgovara nešto veliko, bitno…. Nastavi čitati →

Ubada se iglom u butinu dajući inzulin. Onda brižljivo odmotava sendvič, odgrize mali zalogaj, krišom me gledajući da li je vidim kako jede nakon datog inzulina. To ne radi inače i često joj prigovaram. Zaboravlja da smo u autu, da… Nastavi čitati →