Sada već davne, ako je vjerovati Google-u, 2013. godine Jasminko Halilović je spremao promociju svoje knjige „Djetinstvo u ratu: Sarajevo 1992-1995.“.  Kako se ne sjećam ni godine, neću se sjetiti ni da li smo se poznavali kada je svratio na radio i pitao me da li bih želio da budem voditelj promocije. Ono čega se sigurno sjećam je to da me oduševila energija kojom je zračio i, ono što se nije moglo ne primijetiti, to je da je pun samopouzdanja te da čvrsto stoji iza knjige na kojoj je predano i iskreno radio. Bez neke velike ambicije u smislu samopromocije ali vrlo jasnog uvjerenja u ono što je prikupio u svom rukopisu. Knjiga je zbirka sjećanja koja kroz fotografije, dnevnike, pisma i ostale zapise na simboličan način opisuje iskustvo odrastanja u ratnom periodu. Cijela situacija mi je bila dosta dirljiva jer u to vrijeme već sam bio otac desetogodišnjeg dječaka i često sam vraćao film iz rata, sjećajući se klinaca sa Dobrinje sa kojima bih se zezao kada bih išao na teren i liniju ili se vraćao. Ne smijem ni da zamislim kako je tada bilo njihovim roditeljima, o čemu u to vrijeme nisam imao spoznaju pa nisam ni razmišljao. Slagao bih kada bih rekao da mi je Jasminko pomenuo ideju kako od knjige želi napraviti ono što danas znamo kao Muzej ratnog djetinjstva jer, pretpostavljate, ne sjećam se. Ali nije isključeno da jeste. Ne bi me čudilo da je taj mladić i u tom trenutku već imao viziju u svojoj lucidnoj i pametnoj glavi. Njegov entuzijazam i strast, plemenita ideja u vezi sa djecom i posvećena njima, bilo je dovoljno da shvatim kako itekako ima smisla pomoći mu u realizaciji. Dom mladih je bio prepun a svi učesnici na promociji su simbolično nosili balone u rukama, što je i ilustracija naslovnice njegove knjige.

Godinu, dvije ili tri prije tog događaja, na radiju se pojavio lik koji je “pomeo” test informisanja, oduševio načinom promišljanja, shvatanja i razumijevanja svijeta oko sebe. A zapravo, Mirza je samo došao kako bi se “ogrebao” za samo malo neke prakse da ne bi k’o levat otišao na Federalni radio gdje je imao ponudu za emisiju. Međutim, desiće se da nikad više ne ode nigdje s eFM Studentskog radija ali će pri tome raditi mnogo i za mnoge. Novinarčina i kreativac u njemu ne da nije čučao nego je, čini se, uspravno stajao prije nego li se i počeo zanimati za medije. Svestran, inteligentan, uporan da iskopa priču i izgura je do kraja, precizno i profesionalno. Multifunkcionalan, radoznao, željan izazova i iznalaženja rješenja s jedinom manom – bio je grozan radijski voditelj jutarnjih programa. Ali tada, kao njegov šef, nisam imao srca da mu to uskratim kada bih ga gledao sa kakvim uživanjem to radi. Namjerno kažem gledao, jer to nisam mogao slušati. Pa i nisam.

Trudio sam se, iako ne znam koliko sam u tome uspijevao, da ne peglam pretjerano  raju na praksi, izuzimajući zanatske stvari, profesionalizam i famoznu “šemu fokusa” od koje im se i dan danas povraća. Trudio sam se da im ostavim dovoljno prostora za sve one, za tu dob, normalne pizdarije i razne vrste slobode. Mislio sam ozbiljno a mislim to i danas, pa sam im često govorio da ja zapravo imam vrlo ličan interes u tome što im omogućavam da se igraju, zajebavaju i usput uče. Jer oni će jednog dana biti oni koji će mene liječiti, omogućiti mi penziju, proizvoditi pelene koje će mi trebati, biti oni koji će me informisati i zabavljati, puštati mi Arsena na radiju. U krajnjem slučaju, oni će biti oni koji će učiti moga sina, omogućiti mu neku praksu u zavisnosti od toga gdje će ga život odvesti. Činilo mi se da to ima smisla.

Od tada do danas Mirza i ja prošli smo stotine hiljada kilometara, uradili mnogo toga i postali, volio bih reći prijatelji ali taj odnos je postao mnogo više od toga a da još uvijek nisam našao tačnu definiciju. Zašto je to tako, posebna je priča koju ću jednom ispisati.  

U maju 2016. godine Jasminko je napravio prvu izložbu od prikupljenih eksponata Muzeja ratnog djetinjstva u Historijskom muzeju BiH a moj sin i ja smo otišli da pogledamo i pružimo podršku. Demijan je u tom trenutku imao trinaest godina. Pažljivo je slušao i posmatrao, imao je bezbroj pitanja na koje smo Lelica i ja pokušavali odgovoriti smisleno i promišljeno, da bi na ispravan način vremena mogao sve procesuirati. 

Čini se da smo to, kao i sve drugo, uradili na pravi način (kucnite tri puta u kakvo drvo da se ne urekne) jer je Demijan završio školovanje u Sarajevu. Otišao na studij u Brno. Diplomirao. Upisao Master a da za evo četiri godine nikada nije nazvao ni da pita kako se uključuje veš mašina. Istine radi, neki dan mi je tražio recept za jedan, u našoj kući vrlo omiljen kolač.

Jasminko je u međuvremnu napravio čudo sa Muzejom ratnog djetinjstva i pokazao da su njegova vizija, strast i upornost nešto što u sebi nosi od rođenja bez pozerstva i potrebe da mu se odaje priznanje i komplimentira. A kroz šta je prošao i još uvijek prolazi to valjda jedino on zna. U svakom slučaju neko od koga bih mogao dosta toga naučiti kada bih bio u prilici.

Od Mirze svakako učim. Ne znam tačno kada smo zamijenili uloge ali ima sad već skoro dvocifren broj godina. Ali prepustio sam se sa uživanjem.

U međuvremenu on po osnovi nekih stvari komunicira sa Demijanom, koji opet češće za poslovne savjete komunicira s Mirzom. Mene zajednički peglaju oko toga kako sam star i tvrdoglav jer neću da pređem na program za video montažu DaVinci Resolve, a koji je kao birilać. Odjebite i ovim putem, neću.

E večeras se sklapa krug.

Muzej ratnog djetinjstva, uoči godišnjice potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, organizuje projekciju kratkih filmova nastalih u okviru međunarodnog projekta “Here We Stand” (Ovo smo mi), u kojem su učestvovali mladi iz Sarajeva, Bradforda i Derryja.

Nakon prikazivanja filmova u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj, filmski program dolazi i u Sarajevo. Projekat je rezultat saradnje tri muzeja – Muzeja ratnog djetinjstva (Bosna i Hercegovina), Muzeja mira (Peace Museum) iz Velike Britanije i Muzeja slobodnog Derryja (Free Derry Museum) iz Sjeverne Irske, uz podršku British Councila. Realizira se u okviru programa “Bradford – Grad kulture 2025”.

Nakon projekcije će biti održana kratka diskusija s autorima filmova iz BiH i njihovim mentorom Mirzom Ajnadžićem te s gostima iz Velike Britanije i Sjeverne Irske.

Jedan od autora je i Demijan koji zbog “ranije preuzetih obaveza” neće biti prisutan ali ću biti ja.

U svojstvu gosta koji sklapa krug smisla.