Teško je definisati tu osobinu ali Lelica ima sklonost da izuzimajući ekstremne slučajeve uvijek traži opravdanje za nečije postupke, potrebu da odbrani onoga ko joj se u tom trenutku čini u nepovoljnijem položaju, slabiji, bez obzira treba li toj osobi takva vrsta pomoći. Kalimero.
Tako je bilo i ovoga puta.
Neki je mart, termin za PET/CT zakazan je za 17 sati. Dan ide svome kraju i dnevna svjetlost je na izmaku. Hodamo prema Kliničkom centru bez da razgovaramo. Svako u svojim mislima, umorom i svojevrsnim uzbuđenjem i neizbježnom strepnjom. Ona je biće jedina konstanta. „U pogonu“ smo od oktobra, kada se posumnjalo. A onda pregledi, sedmični konzilij, operacija jedna, druga, pa onda u krug. Kontrole, konziliji, pretrage i iščekivanja. Iščekivanja. Iščekivanja.
A imali smo sreće da zakazani PET/CT na kojem je dopisano „hitno“ dočekamo relativno brzo. Za razliku od mladića kojeg smo sreli u hodniku odjela gdje se dobivaju termini i kojem je sestra rekla da nema potrebe da dolazi te da će ga kao što mu je već rekla nazvati dan ranije prije njegovog termina snimanja.
– Da ali to ste mi rekli i u julu prošle godine. – odgovorio je skrušeno mladić.
Otud uzbuđenje. Ta vrsta usluge izvjesno vrijeme nije bila moguća.
„Iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) obavijestili su javnost i pacijente da se dijagnostička procedura PET/CT do daljnjeg neće moći realizovati zbog nedostatka reagensa 18 FDG, koji je neophodan za izvođenje ove pretrage. Kako su pojasnili, iako je aparat PET/CT potpuno funkcionalan i spreman za rad, nabavka reagensa trenutno je obustavljena zbog žalbenog postupka koji je u toku u Uredu za razmatranje žalbi (URŽ). Važno je istaći da je PET/CT aparat veoma važan za otkrivanje ranih naznaka malignih oboljenja, neuroloških poremećaja i bolesti srca.“
Već smo počeli praviti planove za odlazak u Mostar gdje je još jedino postoji PET/CT. Naravno u privatnoj klinici i za izvjesnu svotu novca, koja je u ovakvim situacijama posljednja stvar o kojoj čovjek razmišlja. Taj kont dođe nešto kasnije, kad osvijestite da vam se sve svelo na administrativne, ljekarske i druge procedure na pokušaje da izorganizujete sve ono što treba u smislu adekvatne ishrane, imuniteta i čega još sve ne i da to ostavlja malo i nimalo vremena za posvetiti se poslu. O koncentraciji da i ne govorim. Kao ni o cijenama svih onih lijekova i suplemenata koji se ne izdaju na recept. Ali imali smo sreće, mnogo više nego pomenuti mladić koji više od pola godine čeka na poziv dan uoči snimanja. Mi smo pozvani u roku nekih desetak dana, u kojima se pretpostavljam razriješio žalbeni postupak Ureda za razmatranje žalbi (URŽ).
Teškom mukom suzdržaću se na ovom mjestu da vam ne počnem pisati o svemu onome što mislim o idiotluku našeg političko-društvenog sistema i njegovog nefunkcionisanja a čije posljedice svakodnevno gledamo u bolničkim hodnicima. I da nema predanosti u radu kompletnog osoblja od onog na rampi do još uvijek neimenovanog direktora/ce (biće da je opet do nekog izmišljenog Ureda u kojem se zapošljavaju oni bliski onima na vlasti) vjerujem da bi već odavno svi već bili mrtvi. I pritom se uopšte ne zajebavam.
– Etaža 4. Klinika za nuklearnu medicinu. Ravno hodnikom i drugi prolaz lijevo. Tu je lift. Idite na četvrti sprat.
Zahvaljujemo se portiru. U odnosu na redovne dolaske, koji su obično u prijepodnevnim satima, bolnički hodnici su sada sablasno prazni. Neonska svijetla prave neki čudan ambijent u spoju s našim koracima koji odzvanjaju. Ili mi se to samo čini. Ali ne komentarišem. Znam šta prolazi mojom glavom a ne mogu da zamislim šta prolazi njenom. Osim tih „zraka“ tokom radioterapije.
Lift se zaustavlja i ulazimo u prostor u kojem nema prozora i vanjskog svijetla. Kao i da je rasvjeta prigušenija a hodnici uži. Medicinska sestra nam objašnjava proceduru dok joj uzimaju uzorak krvi i postavljaju braunilu u ruku. Upućuje nas u salu za sastanke gdje nas dočekuju tri doktorice. Lelica sjeda s njima za sto a ja kao pratnja sam u redu stolica uz zid. Opet mi se čini da je osvjetljenje manje nego što bi trebalo biti pa vadim krpicu i brišem naočare. Doktorice pažljivo razgledaju gomile nalaza koje su pred njima. Postavljaju pitanja. Lelica zna sve odgovore. Razgovor je prijatan i ohrabrujući. Do najsitnijih detalja objašnjavaju sve ono što se dešavalo do sada, upućuju na proceduru kod snimanja PET/CT-a i razjašnjavaju sve ono što bi trebali dobiti kao rezultat i benefite u nastavku uspostavljanja konačne dijagnoze nakon što rezultati snimanja budu gotovi. Lelica se čini ok. Glas joj je još uvijek boje breskve i stabilan. Ja zato opet brišem cvike u napasti da ustanem i upalim još nekog svijetla.
Konačno nas upućuju u čekaonicu i objašnjavaju da u narednih pola sata treba popiti kontrast ili tako nešto, nekih četiri, pet čaša a nakon toga će u posebnoj bolničkoj sobi sat vremena intravenozno primiti „radioaktivni materijal“, prije samog snimanja koje će trajati nekih trideset minuta.
Dva para i jedan gospodin nas dočekuju u maloj skučenoj čekaonici. Klimamo si glavama, pozdravljajući se. Sad nas je sedmoro. Ne mogu se zakleti ovoga trenutka ali kao da se odnekud čula muzika. Kao da je iz nekog zvučnika na plafonu svirao neki radio. Možda umišljam ali ono što mi je zapravo okupiralo pažnju je omjer braunila. Tri na ženskim rukama i jedna u muškoj. Plus nas trojica u pratnji. Ponovo sam glavom premetao spoznaju koliko je ženski organizam kompleksniji a čega sam tek postao svjestan u vrijeme Lelicine trudnoće. I dan danas se šokiram kad se sjetim pročitanog podatka da se ženi organi vraćaju na svoje mjesto i godinu dana nakon poroda.
Ponovno ću vas poštedjeti za mogući kompletan esej o neravnopravnosti spolova ali ne u kontekstu o kojem se najčešće govori po seminarima i medijima, već o nedovoljnoj informisanosti i generalnom znanju o razlici procesa koji se dešavaju u ženskom i muškom organizmu. Ta vrsta evolucijske neravnopravnosti dovodi ženu u situaciju u kojoj treba odgovoriti na sve ono što joj je priroda „napravila“, društva kroz vijekove natovarila a mi mužjaci uzeli i definisali kao „slabiji spol i ljepšu polovinu“. Ni trećina im nismo.
Medicinski brat svako malo izlazi s bocom neke tekućine i dosipa u plastične čaše iz kojih njih četvero s braunilima piju. Šali se ispitujući koliko ko od njih je do sada popio. Tim razbija razumijevajuću tišinu koja vlada među nama. Prepoznajemo se po strepnji i iščekivanju. Svega što smo prošli i onoga što je pred nama, pa nema potrebe za nepotrebnom ljubaznošću. Muškarac bez pratnje biva pozvan i odlazi iza metalnih vrata. Narednih pola sata sjedimo u tišini koju remeti tihi zvuk radija ako ga nisam umislio. Lelica me povremeno pogleda i šapne „ja ću ti sad umrijet’ od gladi“. Prema protokolu šest sati prije dolaska nije smjela ništa jesti. A prema njoj je ustanovljen slogan „kad je gladna nije svoja“.
Medicinski brat teatralno izlazi kroz vrata i s osmijehom govori da je došlo vrijeme da „pratnje“ odu malo da prošetaju, popiju kafu ili šta već žele. Nas trojica ustajemo, zbunjeni nespretno se pozdravljajući sa ženama koje ostaju da sjede. U liftu, dok se spuštamo u prizemlje gledamo u pod. Razilazimo se bez pozdrava, svako u svom pravcu. Ni oni kao ni ja vjerovatno nemaju pojma gdje će ali samo u kontra smjeru od one druge dvojice.
Njih tri ostaju u čekaonici. Nakon određenog vremena, valjda onoliko koliko je trebalo liftu da nas spusti, gospođa u sredini progovara.
– Ma vidi ti to. Nas tri ostasmo a njima trojica ništa!
Samo na momenat zbunjena naglom reakcijom u Lelici se javio Kalimero.
– Nemojte tako gospođo, nije mom Zokici ništa. On je šećeraš.
Odgovori