Nedavno mi je profesor i književnik, a moj prijatelj Nenad Veličković, poklonio kaput. Iznoseći ga iz sobe, zastao je na trenutak, kao da se dvoumi kako ću protumačiti njegovu ponudu. Pretpostavljam da se pitao hoću li se uvrijediti što mi nudi nešto staro, iznošeno, što ga je u međuvremenu preraslo.

Ja sam, međutim, bio iskreno dirnut tim činom. Naše dugogodišnje prijateljstvo odvija se na više nivoa i ne znam da sam s nekim toliko dugo i tako često bio u “sukobu” mišljenja, a da ga istovremeno više cijenim, poštujem i volim. O njegovim djelima, i ne samo književnim, poznatim javnosti, izlišno je govoriti. U nekom normalnom svijetu Vela bi bio “velepoštovan” — intelektualac čije bi se mišljenje o obrazovanju i književnosti tražilo, a njegove ideje i vizije bile temelj u odrastanju naše djece.

Svjestan toga, počašćen sam što barem ja imam privilegiju da sve ove godine slušam, učim, kradem i raspravljam s njim. A evo, sada još i hajrujem kaput. I to ne bilo kakav — kaput s pedigreom. S pričom.

Naime, dok je svijet bio još koliko-toliko normalan, desio se zanimljiv kulturni eksperiment „Književni voz Evropa 2000“, koji je okupio veliki broj književnika i književnica koji su četrdeset dana vozom putovali Evropom.

Na toj turneji učesnici su bili Veličković i Dubravka Ugrešić*. Početkom jula 2000. godine, ako dobro pamtim priču (a ako ne — raspravićemo), njih dvoje su otišli na petrogradski buvljak. Ona je zapazila ovaj mornarski kaput i doslovno ga natjerala da ga kupe — vjerovatno mu govoreći da će biti odličan, da mu sjajno stoji i da će fotografije u njemu ispasti sjajne. Možda čak i zgodne za neku narednu knjigu, uz bilješke o piscu.

Zamišljam ga kako negoduje, znojeći se usred ljeta, držeći u rukama teški kaput i razmišljajući kako će ga tegliti i vući na toj turneji sve do Sarajeva. Ali, kako je u pitanju Dubravka Ugrešić — ubjedljiva u svojim uvjerenjima, što je dokazala i u svojim djelima, ali i vlastitim životnim odlukama — nije imao izbora. Kaput je krenuo na put da jednog dana postane moj.

Zato, ako me ovih dana sretnete i prepoznate kaput — mene ne morate ni pozdraviti, ali kaputu iskažite svoje poštovanje.

PS.

Na slici Veličković u kaputu iz priče u trenutku kada dobije ideju da ga pokloni meni.

*Dubravka Ugrešić (27. Mart 1949. – 17. mart 2023.)