Ova crtica nema namjeru biti pozorišna kritika, jer o pozorišnoj umjetnosti nemam dovoljno znanja. Zapravo, ovo je nešto za šta u današnje vrijeme nemamo često priliku – a to je pohvala.

Pogledao sam mjuzikl „Be More Chill“ u Pozorištu mladih i želim reći da sam oduševljen i iskreno dirnut.

Dirnut, jer tu količinu energije koju sjajna ekipa mladih ljudi (imaju i dva, tri „starohana“ s istom energijom) donosi na scenu, ne možete da ne osjetite. Čak i ako bih se pravdao godinama, zbog kojih sve lakše pustim suzu, nešto je ipak i do pozorišne čarolije – pa sam na pretpremijeri u dva navrata „prokapao“.

Oduševljen sam i zato što iza samog mjuzikla stoji priča. I to ne bilo kakva.

Mladi ljudi koje je okupio produkcijski tim studenti su i studentice tri umjetničke akademije Univerziteta u Sarajevu, što je, morate priznati, prava rijetkost. Dati mladim umjetnicima i umjetnicama priliku da rade i stiču iskustvo u vrlo zahtjevnoj projektu nije mala stvar.

Uz malo vizionarstva i, vjerujem, mnogo truda, rada i sati provedenih na probama, dobije se nešto jedinstveno i rijetko za naše vrijeme i prilike – a zapravo nešto što bi trebalo biti sasvim normalno.

Zato sve pohvale Nikolini Vujić i Sanjinu Arnautoviću koji stoje iza svega i koji su svoj posao uradili vrhunski. Muzičari i izvođači na sceni zvuče i igraju gotovo savršeno, a scenografija i kostimi pažljivo su prilagođeni radnji.

Za moje oduševljenje, ne manje je važan i izbor teme – savremene, tematski bitne i mladim generacijama bliske. Uz to, riječ je o mjuziklu, formi koja mladoj publici može biti najpristupačniji ulaz u svijet teatra.

Generacijama koje su kroz obrazovni sistem, ali i kroz društveno-političke okolnosti, najblaže rečeno zapostavljene, ovo može biti prilika da možda po prvi put uđu u pozorište ili, još ljepše, da se „zaljube“ u ovu umjetnost.

Jer, kao što znamo, djeca i mladi se organizovano u pozorište često vode „po planu i programu“, a ne na osnovu stručne procjene, uvida u repertoarsku politiku i odabira predstave koja je zaista adekvatna njihovom uzrastu i vremenu u kojem žive.

Pohvale svakako i Pozorištu mladih, koje još jednom opravdava svrhu svoga postojanja – kreirajući repertoarsku politiku koja predstavlja svojevrsni kulturni stepenik kojim treba da idu naša djeca. Od onih najmlađih, preko mladih u tinejdžerskoj dobi, pa sve do nas odraslih koji se tako osjećamo.

Bez obzira na suzu, moj osjećaj nakon odgledanog mjuzikla bio je upravo takav.