Godinama se već zajebavam po društvenim mrežama objavljujući fotke iz svoje male baštice (toliko mala da možeš pljunuti s kraja na kraj) u kojoj kako godine prolaze provodim sve više vremena. Ne i onoliko koliko bih želio, nažalost. Proglasio sam sebe četverokvadrantnim poljoprivrednikom i baštovanom i uz fotografije povrća i nešto malo voća koje uzgajam, objavljujem na svojim profilima uz obaveznu napomenu da tražim poticaj i jeftiniji plavi dizel.

A u stvari uopšte se ne zajebavam.

Fakat, koliko stižem od tezgaroškog posla i drugih privatnih obaveza pokušavam da posadim, posijem, uzgajam i brinem a u konačnici i uživam u plodovima svoga rada. Pored toga što „izađem, uberem, pojedem“ taj rad ima i drugu dimenziju, meni vrlo važnu a to je očuvanje mentalnog zdravlja. Radno okupaciona terapija nije ništa novo osim ako još uvijek niste osvijestili da je psiha podložna kvaru kao i zub. Te kako ove peremo svako veče i jutro, nešto bi trebalo da bar s vremena na vrijeme propere i naš mentalni sklop. Protokom vremena ali i svime onim što smo proživjeli proteklih trideset i kusur godina a živimo još uvijek, mišljenja sam da bi pranje psihe trebalo biti najmanje često koliko i zuba. Ne treba svakako zaboraviti na činjenicu da usprkos redovnom pranju nerijetko moramo posjetiti stomatologe. Posjete nadležnim za psihu kod nas je još uvijek tabu i spada u domen „šta će svijet reći“.

Na mom posljednjem postu objavljenom na društvenim mrežama u kojem se na slici vide „plodovi moga rada“, koji je ove godine bio limitiran brojnim privatnim pizdarijama, skupio sam na stotine lajkova i komentara. Komentar koji me je inicirao na ovu pisaniju bilo je pitanje Damira Nikšića, federalnog zastupnika u Parlamentu FBIH i konceptualnog umjetnika kojeg cijenim:

„Koji zakon ili podzakonski akt bi to regulisao? To bi spadalo u organsku proizvodnju hrane ili?“

Pored brojnih komentara, koji su bili dobra zajebancija ili čestitke na urodu, Damirovo pitanje me je zamislilo. Onoliko koliko mislim da ga poznajem kroz njegov javni rad (privatno se znamo ali nikada nismo ni kafu popili), smatram ga iskrenim u namjeri da proba mijenjati stvari te da je zato i ušao u politiku. A za to u današnje vrijeme i u našem političkom sistemu ne treba hrabrosti već više ludosti, na koju bilo ko od nas velikih kritičara nije spreman. On se, moja je pretpostavka, zahvaljujući svojoj sjajnoj umjetničkol lucidnosti i političkoj naivnosti upustio u to. I šta god ko mislio, ja želim da vjerujem da on ima iskrene namjere da nešto popravlja a da cijena koju „plaća“ je mnogo veća od prihoda koje eventualno ostvaruje kao političar. Ja na takvo što nikada ne bih pristao. Nisam lud. A i nemam pojma kako sve te stvari funkcionišu.

Tako da dragi Damire, fakat ne znam koji zakon ili podzakonski akt bi to regulisao. Znam da je to glupo, jer cijeli svijet je od toga satkan ali ja u startu imam problem s formom. Kako da ja svoja četiri kvadrata poljoprivrede stavim u zakonski akt? Od nacrta nekog zakonskog ili podzakonskog akta, mogu ti pokazati kako sam u pandemiji prvo nacrtao a onda i od paleta napravio četiri gondole (kako ih zovem) u koje sam nasuo zemlju pa sad mogu stojeći da kopam, sadim, okopavam jer raspada mi se hrskavica u koljenima a ni kvalitet zemlje u bašti nije čemu. Komšiluk mi se isprva smijao a sad sa „zavišću“ gleda kako se za razliku od njih ne moram saginjati, strahujući za koljena i leđa. Eto primjera kako sam tražeći suštinu pobjegao od forme. Tako sam i razumio tvoje pitanje u komentaru. Ozbiljno. Zato si me i inspirisao na ovaj nešto duži odgovor. Probaću da ti odgovorim ma koliko to možda glupo zvučalo. Naivno u smislu zakonski akata sigurno, ali možda kao inicijativa malih akcija ili kako se to već zove i reguliše u političkom svijetu. Suštinski, onako kako ja to zamišljam.

Recimo da bi to bio opštinski nivo u tijesnoj saradnji s mjesnim zajednicama za koje više nemamo pojma zašto postoje. Nešto kao podizanje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja putem radno okupacione terapije u svrhu uzgoja organske proizvodnje hrane. Posebno kod ovih naših generacija koje polako ulaze u godine a koje iza sebe imaju tri života. Ono malo „Centara za zdravo starenje“ je malo a i mentalitet nam je takav da nerado idemo na takva mjesta. Pa se recimo prvo napravi popis svih onih koji imaju želju za takvo što. Onda se po opštinama naprave spiskovi odgovarajućih poljoprivrednih parcela koje zjape prazne i zapuštene. Dodamo tu i nas koji imamo kakve takve baštice i uslove. Onda se dodijele placevi svim zainteresiranim uz uslov da ta površina mora biti uređena, pokošena i zasađena. Pa se onda krene u dodjelu sadnica i sjemena na osnovu ankete šta ko želi da sadi. Onda to zamišljam kao dobru furku u kojoj sve veći broj ljudi želi da učestvuje. Pa razmjenjujemo rasade i sjemena, posjećujemo se i pomažemo, noseći po komšiluku svako onoga čega ima viška. U suštini svi sretni i zadeverani zemljom u pravom smislu a ne političkom što nam se plasira već decenijama. A da, kad smo kod zemlje – ja često gledam kad krenu građevinski radovi oko izgradnje kakvog novog tržnog centra ili zgradurina kako kamionima odnose tone zemlje. Pomislim kako bi recimo dio toga mogao biti pakovan u vreće, pa opet putem kakve inicijative opština ili  MZ, i dodjeljivan balkonskim poljoprivrednicima ili nama s bašticama. Meni bi trebalo jedno 20 vreća kvalitetne zemlje. E sad. Koliko je ovo realno, izvodivo u tom političkom smislu, nemam pojma. Ali to me ne sprječava da namaštavam. A sklon sam tome. Namaštao sam u baštici i objavio šest slikovnica za djecu „Bepo i njegova družina iz bašte“ o svom dragom psu koji je otišao u vječna lovišta i svim drugim životinjicama koje se vrte dok ja kopkam. Namaštavam i na drugim mjestima a baš kao i ti preferiram zelene površine kao i zelene politike. Jer naivno kontam, ne mora baš sve biti u formi. Suština politike bi trebala biti da zadovolji potrebe čovjeka. Ljudi koji žive na prostoru na kojem se ta ista politika dešava. Tako recimo, cijelu ovu godinu, sticajem okolnosti provodeći dosta vremena u, iza, ispred i oko DIP-a Kliničkog centra na Koševu, milion puta sam zamislio kako bi bilo divno da ona livada ispred nje bude pošumljena. Doslovno da se šuma napravi. Da se naprave stazice da se postave klupe i stolovi, oni masivni, što ih možeš uzeti za 200 maraka kraj puta za Olovo, pa da čovjek, kojeg je muka natjerala u tu instituciju, ima gdje da sredi misli, da se dozove. Sjedne, pojede sendvič, popije kafu, pročita knjigu, novine. I tako na svakoj zelenoj površini unutar bolnice. Jebem li ga ako nam i za to treba forma zakona. Dođe mi da organizujem mobu, pozovem raju da jedan dan na proljeće banemo s lopatama i sadnicama, krenemo kopat’ pa nek’ nas hapse.

Vjerujem druže Damire da je tvoje pitanje bilo iskreno baš kao što je i sve ono što pokušavaš da radiš u političkom životu. Izvini na nešto dužem odgovoru ali imao sam potrebu da to izbacim iz sebe a ti si me inspirisao. Jer mislim da državu moramo praviti od „zemlje“ a zemlju imamo, još uvijek divnu i koliko toliko očuvanu. A na njoj rijeke, jezera i komadić mora. Kad to kažem mislim da treba okrenuti stvari naopačke. Krenuti od mjesnih zajednica, stvarnih potreba ljudi pa onda polako preko opština, kantona, entiteta do državnog nivoa. Samo nam treba svijest o suštinama našim nasušnim bez bespotrebne forme koja je uglavnom svrha sebi samoj. Onda ćemo biti sretniji, zdraviji, nasmijaniji. Samo kad bi se usudili. https://zokacatic.com/kad-bi-se-usudili/