Posljednjih mjeseci loše spavam. Budim se često. U bunilu konstatujem da sam sanjao još jedan, ko zna koji po redu nebulozni san i utonem u sljedeći. U tom trenutku jave, svjestan sam da nije ništa strašno ni traumatično samo besmisleno i nepovezano sa stvarnošću. Ujutro se budim iscrpljen i slomljen, najčešće se ne sjećajući mjesta, radnje ni likova.

Neku noć zaspim u dnevnom boravku gledajući s Lelicom neki film. Sanjam kako putujem u nekom kombiju s nekim meni potpuno nepoznatim ljudima. Zamolim vozača da stane na nekoj pumpi jer moram u toalet. Ubrzo naiđemo na pumpu i vozač se zaustavi. Ja se tog trenutka probudim i odem da pišam. Zatim se vratim i vidim Lelicu koja još uvijek gleda film. Prepričam joj san i kažem da odoh nastavit spavat jer nema smisla da me ljudi u snu čekaju na benzinskoj.

Legnem i u trenu zaspim, sanjajući nešto čega se više neću sjećati.