Puna im je usta u danima jula a djeca njena svježe kifle nemaju.
Potočari, mjesto gdje će se obilježiti 30. godišnjica genocida u Srebrenici. Memorijalni centar, koji radi težak, ali odličan posao u očuvanju istine i sjećanja tokom cijele godine, a ne samo za godišnjice, biće prepun svijeta.
Onog običnog, kako to mediji vole reći, ali i zvaničnika, čije ćemo izjave slušati tokom prenosa uživo, ali i u headlines-ima večernjih dnevnika. Velike riječi, pune saosjećanja i empatije, tuge i tobože brige.
Domaće i međunarodne.
Sedam kilometara dalje, grad Srebrenica u koji će tog dana, ali i bilo kog drugog, slabo ko doći. Jer tamo nema ništa, ni pekare, ni mesnice, slastičarne, knjižare, tek neki ljudi koji žive svoje svakodnevne živote, daleko od očiju, još dalje od srca. Oni čiju su tragediju i muku iskoristili svi koji su mogli u proteklih 30 godina. Oni u čije se ime doniralo na milione, a od čega danas vidljivim postoji tek kružni tok, simbolički začarani krug u kojem Srebreničani žive, s tugom, boli i mukom samo njima znanom, ali s dostojanstvom kakvog svijet ne pamti niti ga je svjestan.
Zapitajte se i sami, jeste li čuli u ovih 30 godina nakon genocida i za jedan slučaj makar i namjere osvete? Dok googlate, provjeravajući upravo rečeno, pogledajte i ovogodišnje nominacije za Nobelovu nagradu za mir. I sve će vam se samo kazati.
Odgovori