U nekih sedam godina od kako je zatvoren Studentski eFM radio i od kada sam odradio posljednju emisiju, samo jednom sam sanjao sebe za miksetom i mikrofonom.
Neku noć sam ponovo plovio eterom. U snu. Ne pamtim detalje ali sam se probudio s osmijehom na licu. Otprilike onako kako to opisuju ljudi koji prestanu pušiti pa u tom prvom kriznom periodu odsanjaju kako im je osjećaj da puše bio stvaran.
„Ko kad ono hoće nešto bit’“ kako je govorila moja nana, tog, kao i svakog drugog jutra na prolasku do kuhinje gdje doručkujem i istovremeno pravim kafu, u svom radnom brlogu, uključujem računar i kliknem play na stranici zagrebačkog Yammat radija, koji je moj soundtrack svakodnevice već nekih par godina…
Radio po mjeri moga uha. Nepretenciozan, sa sjajnom ekipom i odličnom muzikom. Jedan od rijetkih na ovim prostorima koji nije upao u zamku famoznog „formatiranja“ . To vam je onaj idiotluk u kojem radio stanica vrti određeni broj pjesama u krug, gdje su voditelji svi nalik jedni drugim, sve je po šablonu i doslovno nacrtano, do bola predvidljivo a opet vas kao mame, da će nam nakon samo dvije pjesme ekskluzivno otkriti kakvo će vrijeme biti sutra, ko se upravo razvodi i šta je jutrošnji status nekog bitnika na Twitteru. Koncepcija koju zovem „kako se konj drži u neizvjesnosti“.
Ne znate? Reći ću vam u linku prvog komentara.
Mogao bih sada nadugačko i naširoko o formatiranju i tom konceptu i to ne kao neko ko je radio tridesetak godina na radio stanicama, već neko ko je slušatelj radija od kad zna za sebe.
Ta priča ima veze s kapitalizmom, novim konceptima života u kojem se guši svaka vrsta slobode i individualizma, želja da se sve i svja stavi pod kontrolu i pretvori u „jednoteistost“ a sve u cilju jednoumlja za korist i profit određenih, malih skupina ljudi koji su u poziciji moći.
Hladno bih mogao izaći van okvira ove priče i sve to primijeniti na globalne i lokalne politike, ratove širom svijeta s posebnim naglaskom na genocid u Gazi, svjetske moćnike i monopoliste koji u rukama imaju društvene mreže i sve ono što živimo posljednjih decenija. Zadržaću se na radiju.
Ta novokomponovana formatiranja i koncepcije su idealne za urednike i vlasnike radio stanica koji pojma nemaju o svom poslu ali im format omogućava da se prave pametni. Pritom ne žive radio kao medij niti ga doživljavaju kao najveću moguću čaroliju (koja se još može samo doživjeti u književnosti), već u svom ograničenom poimanju, traže isključivo poštovanje besmislenih pravila i u konačnici profit. Zaboravljajući pritom da zapravo sav novac i marketing ne dolazi njihovom zaslugom i radom, ne daj bože formatom, već uglavnom dobro razrađenim političkim i prijateljskim linijama. Njihovo geslo da ga imaju bilo bi FORMA(T) A NE ČOVJEK. Jer ljudi koji rade na takvoj radio stanici su tu tek da se uklope u unaprijed iscrtan tzv „radijski clock“ a ne da misle svojom glavom ili gluho bilo kažu nešto što već ranije nije prošlo uredničku provjeru. Uskoro će razvojem umjetne inteligencije, formatlije moći doživjeti orgazmički vrhunac jer im neće biti potreban niko.
Svjesno ili ne, tako u te i takve forme uvlače i svoje slušatelje praveći od njih, glupe potrošače, neuko glasačko tijelo i u konačnici topovsko meso.
Poseban krug pakla zaslužuju oni koji su izmislili uživo video prenose radijskih emisija.
Yammat je sušta suprotnost svemu rečenom a to možete čuti iz svakog dijela programa. Raznovrsna muzika koja se emituje na osnovu trenutnog raspoloženja voditelja ili pak u svrhu ilustracije priče. Voditelji kojima vjerujete i koje čujete da uživaju u onom što rade. A takvo što nije moguće smjestiti u formu niti je moguće slagati. Odličan informativni program, pritom ne mislim samo na vijesti.
Jasna koncepcija, kako programska tako i ona muzička. I ono što je meni najbitnije a to je da se svaki segment gradi na autorstvu i ličnoj karakteristici i osjećaju onoga ili one koja radi.
Ako je Gammad u pitanju onda je u množini.
No vraćam se na nanine riječi „Ko kad ono hoće nešto bit’“ istovremeno vraćajući se iz kuhinje gdje sam upravo doručkovao, sa šoljom kafe u moj radni brlog. Osmijeh zadovoljstva zbog sna kojeg sam odsanjao s lica mi skida informacija koju čujem u vijestima a koja kaže da je umro Siniša Švec, jedan od suosnivača Yammat radija i čovječuljak iz radio aparata koji je stvarao čaroliju još od sredine osamdesetih godina na Omladinskom radiju kao i kultnoj zagrebačkoj Stojedinici. Nisam ga poznavao osim kao slušatelj Yammata pa samim tim i njegovih emisija ali to dostojanstvo njegovih prijatelja i kolega u oproštaju bilo mi je dirljivo u narednih nekoliko dana u kompletnom radijskom programu. Sve sa slušateljima koji su se neprestano javljali.
Nigdje patetike, nazovi, velikih riječi i izraza, srceparajućih poruka.
Nigdje formalnosti na 102 sve 5.
Prekrasan omaž slavlja života i jedne sjajne radijske karijere koji je prema reakciji slušatelja itekako učinio mnogo da se u ovo pogano vrijeme ne osjete samim, da vjeruju da nas još uvijek ima koji dijelimo vrijednosti slobode, individualizma, prava na različitost i suštine. Neformatiranih.
Pobratimstvo lica u eteru, da parafraziram Ujevića.
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Odgovori