I opet sam odustao. Taj glupi osjećaj blama, strah od reakcije, ono vječito – šta će ljudi reći? Ko zna po koji put. A baš je bila prilika. Možda najidealnija do sada.
U maloj čekaonici ambulante porodične medicine, bila je tek nekolicina ljudi. Svako u svom ćošku, svako za sebe sa svojim mislima i dijagnozama. Veče je, pred završetak radnog vremena, sjedimo u nekom polumraku nedovoljno popaljenih, hladnih neonskih rasvjetnih tijela.
Čekam „pali“ sistem, da najboljoj supruzi na svijetu zaključim bolovanje. Ljubazna doktorica i još ljubaznija medicinska sestra svakih desetak minuta, u prolazu izvinjavajući se, obavještavaju me da se sistem još uvijek nije povratio, da se to do sada nije dešavalo ali da se nadaju da neću još dugo čekati. Kažem da nije problem, nasmiješim se svaki put, pun razumijevanja.
Novouspostavljeno pravilo naručivanja u ambulantama porodične medicine pokazalo se dobrim. Manje su gužve, manje nervoze, rasprava i svađe. Uvjerio sam se u to, za ova tri mjeseca koliko skoro pa redovno dolazim, što po recepte, uputnice, doznake nakon što je Lelica slomila nogu. Za to vrijeme, naslušao sam se priča koje svjedoče o problemu loše organizacije zdravstvenog sistema. Nesposobnost onih koji bi morali biti sposobni jer im pozicije nalažu da dobro i funkcionalno organizuju sve potrebno. Stručnost je ipak u rukama i glavama medicinara. A u proteklih godinu dana uvidio sam da je većina upravo takvih. Stručnih, posvećenih svom zvanju i odanih Hipokratovoj zakletvi. Za ove prve se već decenijama, provjereno zna, a misli se na političare i sve one podobno postavljene, da se zaklinju na sumnjive diplome ako ih uopšte i imaju.
Ne kažem, biće da i među njima ima onih koji znaju, koji bi mogli ali dozavrat upetljani u nakaradni sistem i vrzino partijsko kolo se ne usude.
Baš kao ni ja. Iako priznajem sud samo sosptvene partije. Strah ili šta već. A imam taj poriv već deceniju i više, s posebnim fokusom na posljednjih godinu dana. Da konačno progovorim naglas.
Tokom života, spoznao sam da tu gdje živim i radim, veći dio života nešto čekamo. Neprestano smo u nekim redovima, čekaonicama, po kafama…i čekamo. Za te prilike ja u svom ruksaku obavezno imam knjigu. Ako nije u pitanju kakav baš ono zanimljiv roman, obično to onda budu kakve kratke priče. Konačno dođoh do poente. Nisam se usudio čitati naglas.
Razmišljam o tome, rekoh već dugo, posmatrajući ljude posebno u zdravstvenim ustanovama. Oni stariji, neskloni mobitelu, koji im služi da nazovu i da ih nazovu, pritisnuti godinama i razlogom zbog kojeg su kod doktora, uglavnom zagledani u sumorne zidove. Eventualno pokušaju da podijele muku sa onim do sebe, razmjene dijagnoze i uporede terapije. Oni mlađi zablenute u svjetla ekrana, do kojih opet, najčešće ne dopire bistar pogled jer i njima je u primisli ono zbog čega su već tu.
I ne usudim se. Čitati naglas.
Prošlog proljeća, bio sam u prilici voditi mamu svakodnevno na radioterapije. Više od dva mjeseca. Tada sam lunjajući kliničkim centrom otišao i dalje s maštarijama, inspirisan upravo izrazima lica ljudi iz čekaonica. Zamišljao sam suptilnu, instrumentalnu muziku. Ono jedva čujnu. Mijenjao boje zidovima, prethodno ih uredno gletujući. Postavljao slike i skulpture, studenata i srednjoškolaca, umjetnika, znanih i neznanih, koji bi eventualno poželjeli da neki od njihovih radova budu izloženi u svrhu uljepšavanja prostora u kojima se čeka. Dijagnoza, terapija ili kakav već dokument. Pravio i dizajnirao police sa knjigama. Kao biblioteka otvorenog tipa u kojem bi se slobodno uzimale i ostavljale knjige. Onda sam šetajući bolničkim krugom, krečio zgrade, pažljivo slažući kolorit, koji bi bio sve osim siv i bijel. Sadio drveće i cvijeće.
Za svaku novorođenu bebu po jedno stablo. Cijeli “bebeći”park. Šuma cijela. Pa tu i tamo dječiji imobilijar, sve skupa sa klupama i baštenskim masivnim stolovima na kojima bi pacijenti, posjetioci i svi drugi imali mogućnost sjesti, odmoriti, prelistati novine, popiti kafu…
A za to nam ne treba mnogo. Ne košta to ni koliko godišnje gume za službena vozila, ovih samoprozvanih vođa naroda koji se kao bore za državu(e).
Za razliku od njih, ja državu doživljavam kao organizovan prostor u kojem je sve podređeno ljudima koji tu žive. Oni je opet prave na način da su svi ljudi podređeni njima i njihovim interesima u ime države.
A sve je tako jednostavno. Kad bi se usudili. I oni i mi. Ja hoću.
Jednom ću početi čitati naglas. Pa šta bude.
Jer kako mi je moja, sad već pokojna majka znala reći: “Ti ćeš progovorit’ pa makar na lakat.”
Odgovori