Rođena kao plod ljubavi njenih roditelja, kako valjda nastaje manje-više svako dijete. Okolnosti nisu bile onakve kakve su zamišljali, ali ko još mari za to. Kao i sve do sada u njihovoj prvo vezi pa i braku, stvari su se slagala same od sebe i nekako podrazumijevale.
Sve je ličilo na san.
Njihova ljubav doslovno je buknula već pri prvom susretu. Onako čemu se ne vjeruje kad se vidi na filmu ili pročita u knjizi.
Zaneseni, uživali su u trenucima koje su provodili zajedno, a kako su imali stabilne poslove koji podrazumijevaju dobru zaradu i mogućnost rada s bilo kojeg kraja svijeta, njihova sreća bila je potpuna.
Često su putovali. Obilazili egzotične destinacije, one koje su se njima činile zanimljivim i dostupnim. Barem dva puta godišnje. Ma kako to glupo zvučalo, moral i etika im nisu dozvoljavali više putovanja, iako su ih mogli priuštiti. Prostor i vrijeme dijelili su sa ljudima koji su živjeli u vrlo lošim uslovima, na ivici egzistencije a političke i druge prilike bile su često dovođene do usijanja.
Odgojeni u vjeri, trudili su se biti što skromniji, često učestvujući u humanitarnim i aktivističkim akcijama. Njihovu ličnu sreću, nerijetko je kvarilo sve ono što su gledali oko sebe. I ne samo tu gdje su živjeli, već i na putovanjima. Nisu oni bili klasični turisti željni hotelskog komfora i obilazaka znamenitosti, njihov izbor je najčešće iznajmljeni stančić u kojem, po potrebi, rade kao i kod svoje kuće. I za to vrijeme bi pokušavali živjeti životom domaćih ljudi. Na taj način su željeli biti dio svakodnevnice i istinski osjetiti kako i na koji način žive ti ljudi.
Spoznaja svijeta, različitih običaja, zakona, navika i svega drugog činila ih je svestranijim i sa svakim povratkom svome domu, činilo im se da su bogatiji u onom, njima bitnom, duhovnom smislu. Oplemenjeniji.
Sve je ličilo na san.
Takav način života dao im je mogućnost da vide kako to gdje oni žive ni po čemu nije gore ni bolje od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu. Baremo onih u kojima su bili. Bez obzira na sve moguće razlike kojih i te kako ima, naročito u ekonomskoj razvijenosti. Globalizirani svijet neumitno je išao unazad, uprkos tehnologiji i svim dostignućima nauke.
Mogućnost da u realnom vremenu uživo vidimo bilo koji događaj na svijetu, nasuprot sve većoj zatucanosti ljudi.
Na površinu su isplivali beskrupulozni ljudi čija je jedina vizija njihova moć, novac i uticaj. Bez obzira na broj mrtvih, osiromašenih, bolesnih.
Zato, iako iskonski sretni, bili su beskrajno tužni.
„Znaš, ja ne bih željela da ikada imamo djecu. Uprkos našem vjerovanju“, rekla je dok su u sumrak ležali na pješčanoj plaži zagledani u sve mračnije nebo.
Nije rekao ništa.
Dugo će još zagrljeni plakati te noći.
Činilo se nakon toga da je njihova ljubav bila još veća i jača. Svaki njihov razgovor sadržavaće notu tuge i razočarenja. Kao da su se odjednom, u tom suludom poretku, našli sami protiv svih.
Vremenom su počeli da se povlače iz društva, sve manje izlazili kako bi izbjegli u razgovoru s prijateljima da pokušaju objasniti svoje mišljenje o svemu što se dešava.
Teško su sebi mogli objasniti da tako očigledne stvari ljude ne vide, već gorljivo zauzimaju stavove i strane. Sve češće su bivali sami i bez riječi se razumjeli. I opet sve je ličilo na san.
Osjetila je, znala je i uplašila se na mjestu gdje se čovjek raduje. Nije znala šta da misli. Smjenjivao se osjećaj neizmjerne sreće sa obolom tuge.
Strepnja.
Devet mjeseci blagostanja, laganog unutrašnjeg podrhtavanja tijela, blaga glavobolja i bljutav ukus. Imali su iste „simptome“.
Zebnja.
Nelagoda koje se nisu moglo riješiti. Jedino što im je ostalo bio je zagrljaj. Satima bi tako ležali u tišini.
I onda se dogodilo. Dan nakon što se porodila i nakon što je sve prošlo kako treba. U trenucima izmiješanih osjećanja kojima je radost davala do znanja da izbija u prvi plan i bori se za mjesto koje joj pripada. Dok još uvijek nisu bili svjesni do kraja šta imaju. Onda kada gotovo zaboravljaju na sve svoje strahove i zebnje. Sada, kada im se cijeli planet skupio u bolničku sobu u kojoj su zaboravili da postoji vanjski svijet. Svijet u kojem su nasumično ispaljivani projektili počeli padati poput kiše.
Cijela soba je podrhtavala od detonacija i činilo se kao da su u kakvom space shuttleu, koji će ih svakog trena lansirati daleko s ove bolesne planete. Opet su se branili zagrljajem. Njih troje.
A onda je sve utihnulo.
Ispod dekice kojom je bila prekrivena, na gazi u koju je umotana, pojavila se mala crvena flekica u obliku amajlije, kakvu djeci okače za sreću i kao zaštitu protiv uroka.
Da bi je ukopali, morali su joj dati ime.
Ime koje znači san.
- izvor: nomad.ba
Odgovori