ilustracija: Demijan Ćatić
Fragment iz romana koji nikada neće biti objavljen
” – Una.
Procvrkutala je, ili mu se to tako učinilo dok je istovremeno imao utisak da njegovim tijelom protiče istoimena rijeka i to na onim dijelovima koji su pogodni za rafting. Stisak ruke bio je čvrst i odlučan u suprotnosti sa preslatkom minijaturom koju je gledao pred sobom.
Narednih mjeseci, svakih nekoliko dana, navraćao bi u isti kafić, vodeći računa da ne bude napadan i uvijek pod istim izgovorom, da traži prijatelje, provodio večeri sa njima. Njegova poznanica stanovala je u drugom dijelu grada, pa bi nakon što bi je smjestili u tramvaj, on šetao sa Unom ispraćajući je kući. Bio je potpuno zbunjen onim što je preovladavalo njime, tom konfuzijom u glavi. I ako je prije izvjesnog vremena, bez problema, imao cijeli asortiman priča za djevojke koje bi želio odvesti kući, sada nije znao sastaviti bilo šta smisleno. Istina, nije bio pod bilo kakvim uticajem, jer se pravio fin, ispijajući kafe i sokove, ali jedino što je u njihovim susretima zapravo funkcionisalo jeste to što joj je našao „žicu za smiješno“ i nemilosrdno udarao po njoj. To mu je davalo vremena da proba da se dozove, da se pregrupiše i proba naći način da joj izrazi svoje simpatije. Jer ono što je zapravo ovoga puta želio jeste da njihove šetnje, po zimi i snijegu, koje nije podnosio, traju beskrajno dugo. Da se ne završe. Niti jednog trenutka nije poželio čak ni da je poljubi a kamo li šta drugo. Samo je želio da je tu. I to ga je zbunjivalo. Nije znao na koji način da pristupi nečem sasvim novom, do tada za njega potpuno nepoznatoj emociji.
Svoje prijatelje je izbjegavao koliko je mogao, lažući da i ne izlazi tako često, da ima posla i da najčešće sjedi kući, bistri TV ili čita knjige. Nije želio da ništa pokvari i poremeti osjećaj koji je nosio u sebi i ljubomorno čuvao.
Sada stoji tu, pred ogledalom u kupatilu i umjesto svog odraza vidi facu koja unezvjereno sklapa rečenice i nespretno pokušava da složi barem prosto proširenu rečenicu kojom saopštava da se zaljubio. Plan je bio razrađen do najsitnijih detalja. Želio je da je odvede u mali jazz klub koji je nekad bio vrlo popularan a koji je sada bio pred zatvaranjem i u koje je rijetko ko svraćao. Obično bi za šankom, sjedili saksofonista i basista, jazzeri koji su i držali mali kafe, ni sami ne znajući zašto još uvijek rade.
Nakon poslijeratne ekspanzije kulture, umjetnosti, sada je već bilo očito da stvari ne idu u smjeru u kojem su se ljudi u gradu nadali. Na „sceni“ su bili neki potpuno drugi likovi, koji su svim silama pokušavali ubiti sve ono što je ovaj grad činilo specifičnim, drugačijim i posebnim. Naslijeđe dobrih stvari bjesumučno je počelo da se rasprodaje u bescjenje za koje će Sarajevo platiti vrlo visoku cijenu. Baš kao da nije dovoljno platilo najdužom opsadom u novijoj historiji i užasnim brojem mrtvih, ranjenih, raseljenih i sluđenih. Jedina dilema koju nije mogao razriješiti bila je ona, da li je to dio nekog plana ili je u pitanju bila stihija. Bojao se ovog drugog. Protiv toga se nije moglo boriti.
Naravno da tog trenutka nije bio svjestan onoga što će doći u kasnijim godinama ali kao da je tom izjavom ljubavi, željom da ona bude kraj njega za cijeli život, predosjećao takav epilog i kao da se na taj način želio zaštiti. Napraviti sigurnu oazu, bastion koji će biti branjen njihovom ljubavlju i iz kojeg će se suprotstavljati svim vanjskim uticajima parade i kiča, prizemnim porivima i degradaciji svega što je ikada imalo vrijednost u bilo kom smislu. Onom ljudskom i društvenom. Trenutna situacija, bar kad je taj mali jazz klub u pitanju bila mu je u ovom trenutku prednost jer su mogli biti sami, jer je mogao izgovoriti tih nekoliko rečenica koje vježba cijeli dan bez bojazni. Ni sam posljednjih mjeseci nije dolazio u klub i ako je poznavao ekipu koja ga je vodila. Put ga je vodio na mjesta gdje je bila ona a ona je predstavljala sve što želi u ovom trenutku, dok se trese kao pod groznicom dok koračaju pustom ulicom prema klubu. Otvarajuću vrata u suterenu, u kojem prema njegovom očekivanju nije bilo nikoga, dočekala ih je lagana muzika nekog jazz standarda. Iz šanka se pojavio jedan od dvojice pomenutih vlasnika, s širokim osmjehom dobacivši.
– Ti svako veče s drugom curom.
Tipično za Sarajevo. Zajebancija ničim izazvana, bez namjere, već kao nešto što se podrazumijeva umjesto dobro veče, izvolite. Nije mogao ni naslutiti nesretni saksofonista, cijelu dramu koju je brižno pripremao cijelog dana ispred ogledala i rušenja svih kulisa i mizanscena koji se desio u trenutku kada je izgovorio pozdravnu rečenicu. I ono malo sampopouzdanja koje je imao nestalo je a groznica i drhtanje tijela pojačale su se da je na trenutak osjetio beskrajnu slabost.
Ostatak večeri protekao je u potpunoj, skoro mukloj romantici koja je uslijedila nakon što je saksofonista shvatio da je zajebao stvar. Pokušavajući se izvaditi, uhvatio svog instrumenta i u paru sa kontrabasom, cijeli večeri svirao samo za njih dvoje koji su kao u nekom filmu sjedili sami u praznom klubu. Samo što je njihova scena trajala beskrajno dugo i činila se da nikada neće završiti. Bar je njegov utisak bio takav dok je sada već imao stvarnu i ozbiljnu groznicu.
Narednih desetak dana nije joj se javljao. Ona je nazvala jednom pod izgovorom da traži neku knjigu, pa eto kao slučajno da provjeri da nema on. I dalje je bio zbunjen i u nemogućnosti da shvati šta mu se dešava i na koji način da reaguje i šta uopšte da radi dalje. Spas je tražio u poslu, radio je više nego što treba, ostajući u kancelariji duže nego što je potrebno. Svakim novim danom u kojem ne bi smogao hrabrosti da je nazove njegova panika se pojačavala. Znao je da takav razvoj situacije ne vodi ničemu dobrom ali nije imao nikakvo riješenje. Još uvijek je osjećao groznicu. Pripisivao je to hladnoći dok se pokušavao još više uvući u kaput koji je imao na sebi, stojeći na tramvajskoj stanici i ako svjestan da je ona zapravo posljedica ili bolje, rezultat vremena koje mu ističe. Bar je on to tako sebi dočarao. Bio je kraj januara i zima je bila u naponu. Nekih desetak minuta koliko već stoji čekajući tramvaj učinili su mu se kao sat vremena ali nije imao snage ni volje da krene pješke prema kući. Zimu nikada nije podnosio a posljedice ratnih okolnosti kroz koje je prošao učinile su da već pri prvim nagovještajima zime, njegova produktivnost opada, volja se gubi a neka vrsta depresije bude sve intezivnija. Ovo s Unom je moglo napraviti zaokret i zimu ali i nastavak života učiniti potpuno drugačijim. Kada bi se pokrenuo, kada bi je nazvao, kada bi …
Tok razmišljanja prekinuo je tramvaj iz suprotnog smjera koji se zaustavio uz škripu kočnica. Jedan prozor se otvorio i kroz njega je izvirila glava njegove poznanice, Unine prijateljice, koja mu je glasno izgovorila ime, dozvavši ga.
– Idemo li na Balaša? Mi imamo karte za prvu noć.
Uspio je samo da joj mahne, jer je tramvaj bez putnika na stanici, brzo krenuo dalje a onaj njegov, koji se u međuvremenu pojavio, upravo otvarao vrata pred njim. Sva nelagoda i smušenost ostali su na tramvajskoj stanici nakon što su se vrata zatvorila za njim. Naglo je živnuo i počeo da po glavi vrti likove preko kojih bi mogao doći do karte za koncert Đorđa Balaševića. To je bio njegov prvi dolazak u Sarajevo nakon rata. Projekat koji je organizovala međunarodna zajednica, tačnije UNHCR koji je osmislio njegov dolazak. Neka priča o pomirenju, prevazilaženju granica, uspostavi dijaloga i gomilu, činilo mu se besmislenih priča nakon stotine hiljada mrtvih, milione raseljenih. Balašević, sjajan pjesnik, kantautor iz Novog Sada, vrlo popularan prije rata, koji je ne svojom voljom bio uvučen u dnevno političke priče. Počev od onoga što se dešavalo kod njih za vrijeme rata, ne želeći da se svrsta, da bude dio te nacionalističke priče i sam je dobio poziv za mobilizaciju. Uvukli su ga u politiku bez da je to želio. I sada kada je sve okončano, uvlače ga neki drugi, takozvana međunarodna zajednica pod čijim pokroviteljstvom se i odvijao rat, s željom da on bude taj koji će biti mirotvorac.
Za vrijeme rata uredno su ih hranili splačinama koje su se dobijale u humanitarnoj pomoći dovoljno da se ne umre od gladi ali prepuštajući ljude bjesumočnom granatiranju i nezamislivim uslovima u kojem su živjeli. Ne čineći apsolutno ništa do s vremena na vrijeme organizujući navodne mirovne konferencije sa samoprozvanim idiotskim vođama i liderima, koje po pravilu ne bi uspjevale.
Nikada mu nije bilo, niti će biti jasno šta je bio smisao tog besmisla. Za čije i kakve interese. Zapravo postajalo je sve jasnije, gledajući kako se svakim danom pojavljuju primitivni likovi sa basnoslovnim bogatstvom i uticajem a koji barataju prostim rečenicama.
Bilo mu je žao Balaševića što se našao u toj situaciji i što su nekoga koje samo želio da stvara, pjeva uvukli u tu i takvu priču.
Jer je opet bio u situaciji da bira strane, da svojim pristankom izazove lavinu bijesa zadojenih nacionalista ne samo u Srbiji nego i u Bosni i Hercegovini. Sve to ne bi trebalo i smijelo imati veze sa umjetnikom i onim što je on maštao stvarajući svoje pjesme koje su ljudi voljeli. Ali i on kao i milioni drugih nije imao izbora. Strane su se morale izabrati.
„Jebiga moj panonski mornaru, takav ti grah pao.“
Mislio je i dalje prebirući ovaj put po svom rokovniku sa telefonskim brojevima, tražeći eventualno ko bi mu mogao nabaviti karte za koncert za koji je vladala velika zainteresovanost i do kojih se nije moglo doći tako lako. Zapravo je smiješno da svoju sudbinu i rat u Sarajevu pod opsadom smatra nečim što je normalno a da žali Balaševu situaciju ali nekako su mu se te stvari podrazumijevale i činile logičnim.
Uhvatio se kako pjevuši.
Lunjo, moj stari kofer opet miriše na sive ceste
A tvoja soba na mandarine i pržen kesten.
I toplo je tu, tu ispod tvog krova.
O, dobro je tu, u zamku iz snova, pa sretna ti nova.
Lunjo, sad ću ti reći i više nikom i više nikad:
Svako je od nas ponekom sličan al’ ti si unikat.
Pročitas me, znam, od slova do slova.
Prećutis to, znam, k’o pametna sova, pa sretna mi nova.
Ti uvek znaš najbolji način,
S tobom lako stizem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
Koji daje poseban ton.
Ti si mali čarobnjak koji donosi spas
A svi ti pajaci na pokretnoj traci nek zure bez nas.
Gospođa koja je sjedila preko puta njega u tramvaju se nasmiješila. Nasmiješio se i on. Sve je opet imalo smisla. Činilo mu se da je zapravo cijeli taj dolazeći cirkus zapravo namješten kako bi zvijezde na njegovom nebu konačno dobile pravi poredak. Gotovo trčeći je izašao iz tramvaja i zaputio se uzbrdo prema svojoj kući i dalje pjevušeći zarazni refren, malo preradivši tekst.
Uno, ako me traže ti slaži da sam odavno mrtav.
Spusti roletne i navij sat na sredu, četvrtak.
A napolju mraz i magla i zima.
A napolju mrak al’ ovde sve štima, od kad tebe imam.
Ti uvek znaš najbolji način,
S tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
Koji daje poseban ton.
Ti si mali čarobnjak koji donosi spas
A svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas.
Ti uvek znaš najbolji način,
S tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
Koji daje poseban ton.
Ti uvek znas najlepše reči,
Ti čak i ćutis više od svih.
Ti imaš smeh koji sve leči,
Ti od psovke načiniš stih.
Ne skidajući ni čizme ni kaput, uhvatio se telefona već pri samom ulasku u kuću, okrećući brojeve ljudi za koje je pretpostavljao da bi mu mogli pomoći. Do koncerta je ostalo još nekih sedam dana i nadao se da je to dovoljno vremena da nabavi kartu ali želio je to ako je ikako moguće učiniti još istog trena.
Dobivši nekoliko neuvjerljivih obećanja te večeri je zaspao sa osmjehom na licu konačno oslobođen groznice koja ga je držala danima.
07. februar 1998 godina. Skenderija. Parter. U prepunoj koncertnoj dvorani sjedi i gleda hiljade onih koji traži svoje najbolje mjesto pred koncert. Entuzijazam i kolektivna emocija koja se mogla osjetiti u zraku u njemu je intezivno gubila na snazi. Nije je nazvao tog dana. Nije dogovorio ništa. Mislio je da su se zvijezde posložile i da je njegovo tek da se pojavi. Proplakao je koncert kao i svi koji su bili te večeri tu. Kolektivno pražnjenje godinama nabijenih emocija učinile su da ne bude primjećen u masi uplakanih.
Sutradan je nazvala.
– Hej mladiću, gdje si ti sinoć? Jesi bio?
– Hej Lunjo ti si… Ovaj Uno, jesam, bio … nisam stigao … u zadnji čas nabavio kartu … dole u parteru …
– Mi smo bili na tribinama. Baš je bilo dobro, preplakala sam cijeli koncert.
– Čuj plakala…mislim bilo je emotivno al’ baš da sam plakao …
– Ja imam kartu i za večeras …
– … eki to … e vidi, javim ti se kasnije … nešto me trebaju … zvaću te …
Spustio je slušalicu i krenuo okretati brojeve iz rokovnika. Svaki razgovor je počinjao sa „Dajem carstvo za kartu“. Nije imao carstvo, nije imao ništa za dati ali je zahvaljujući poznanstvima, koje je smatrao vrijednijim od bilo koje količine novca i koje je brižno održavao, uspio doći do karte. Sada se njegova teorija pokazala tačnom. Ljubaznost je pomogla i da nabildanom momku iz obezbjeđenja objasne da eto imaju različite karte, za različita mjesta ali da je situacija takva, da se nije moglo birati a da bi oni ipak bili zajedno. Zajedno. Kako mu je to divno zazvučalo u tom trenutku. Pustio ih je na tribinu. Za razliku od onog prvog koncerta, drugog se gotovo i ne sjeća. Pamti samo da je drhtao, da se ukočio, da bi povremeno sa strahom pogledao u nju, glupavo se nasmiješio, jedva dočekavši da krene pjesma pa da ga spasi od bilo kakve izgovorene riječi koju bi možda promucao. Ona je iz torbe izvadila grisini i ponudila mu. On je odmahnuo glavom. Par vječnosti kasnije, ponudila ga je kikirikijem. Zanijekao je. Na koncertu pred desetak i više hiljada ljudi koji su horski pjevali on je čuo samo jednoličan šum i ništa više. Bio je samo svjestan njene prisutnosti i sopstvene ukočenosti. Onda ga je ponudila ribicama. Okrenuo se nasmiješio i u trenutku kada je htio glavom pokazati da ne želi, Una je nekoliko, ranije spremljenih u ruci, ubacila u njegova usta. Zatim je nastavila rukom pokret, uhvativši ga za tjeme, kojem ga je nježno ali odlučno privukla sebi i poljubila.
„Bože kako si bio smotan“ zezala bi ga često kada bi se povela priča o tome kako su njih dvoje počeli vezu.
Njegovi prijatelji ne bi propuštali priliku da svaki put pocrtaju „da su i najveći levati našli djevojke na tim koncertima Balaševića a da on ni to nije bio u stanju, već da je ona njega pokupila“.”
Odgovori