Misao nastala u potpunom mraku

Život nam se preselio na internet je fraza koju često čujem, i kad god je neko izgovori, ja najčešće sebi u njedra kažem da nam se život pretvorio u frazu. Forma bez suštine je sveprisutna.

Mogućnosti su velike, pa zašto ih ne iskoristiti. Čemu parlamenti, skupštine i ine prostorije za mlaćenje prazne slame na kojima se ubiru enormni iznosi, kad za iste pare to mogu raditi i na društvenim mrežama čiji sadržaj potom mediji uredno prenose.

Zašto bi novinari i novinarke uopšte izlazili iz svojih redakcija u potrazi za pričom kad mogu, ugodno smješteni u svoje redakcijske stolice, pratiti profile njima zanimljivih i jednostavnom tehnikom copy/paste plasirati to u svoje programske sadržaje.

Čemu da javnost, šta god ko pod tim podrazumijevao, razbija glavu svojim razmišljanjem kad je već sve servirano. Njihovo je samo da izaberu stranu za koju će navijati i braniti je do posljednjeg lajka.

Neko je pomislio na akademsku zajednicu i intelektualce? #pozznatwiterusmo

Moja je zabluda, koju promovišem od pojave društvenih mreža, kako je svako od nas ko ima profil na nekoj od mreža, zapravo medij. Dakle, ima mogućnost da traži, istražuje i na osnovu zaključenog donese određeni sud te ga u nekoj medijskoj formi plasira u javnost.

Naivnost je gradirana i naivnošću solidarno, gurajući jedni druge, možemo plasirati sadržaje koji su edukativni, obrazovni, plemeniti. Oni koji šire svijest o dobrom, ispravnom i istinitom.

S tom idejom već godinama putujem Bosnom i Hercegovinom radeći radionice s mladima, pričajući im i ubjeđujući se sa njima. Bezbroj je primjera u kojima su me djeca poklopila, ismijala, naravno posmatrajući stvari iz ugla zarade.

U jednom manjem mjestu, ostao sam bez riječi kada su mi neki od njih rekli da oni kao srednjoškolci zarađuju mjesečno više od svojih roditelja. Angažovani na portalima bez impresuma i stvarnih imena, oni prate trenutno aktuelne reality programe te pišu lažne vijesti i dobijaju procenat od broja klikova. U prosjeku mjesečno zarade između 600 i 800 KM.

Nedavno sam se, na jednoj takvoj radionici sa srednjoškolcima i srednjoškolkama, poslužio aktuelnim primjerom seksualnog nasilja Antonija Pušića (Rambo Amadeus) prema Lejli Kašić, producentici emisije Dnevnica na RTV Crne Gore. Lejla je, reagujući i koristeći svoj profil na društvenoj mreži, uspjela da izazove lavinu medijskih sadržaja i komentara na različitim platformama koji su problematizirali pojam seksualnog nasilja.

Začudio sam se kada su mi rekli da nisu čuli za taj slučaj, ali sam se šokirao kada su mi srednjoškolke stidljivo saopštile da njihov profesor ima običaj da ih dodiruje tokom časa. Druga je dodala i profesora koji ima običaj i da djecu udara po glavi ili počupa za kosu. A nakon što sam pitao jesu li to rekle roditeljima i one odgovorile da jesu, ali da oni nisu ništa poduzeli, ostao sam bez daha i bez glasa.

Besmisao kojem se opirem, ubjeđujući sam sebe da uprkos svemu ipak ima smisla to što mislim i radim, poklopio me je.

Nastavak radionice, koja to više i nije bila, pretvorio se u polemiku sa likom srednjih godina koji je pokušavao da objasni da je sve to propaganda u kojoj je ili producentica željela pažnju ili je Antonije na taj način želio da osvježi karijeru.

Izašao sam sa djevojčicama van prostorije i sam ne znajući šta bih im savjetovao, jer šta im reći, a ne dati odgovor zbog čega njihovi roditelji nisu reagovali. Zato sam nemušto izgovorio da, ako ništa, odreaguju i kažu profesoru da ne dozvoljavaju bilo kakav fizički kontakt, po cijenu i niže ocjene.

Prilično potresen, vraćam se iste večeri za Sarajevo. Razmišljam o tome u šta smo se pretvorili. Analiziram i pokušavam naći bilo kakvo opravdanje. Ne uspijevam.

Jasno mi je da već stoljećima živimo u patrijarhalnoj diktaturi. Posljednjih decenija svjedoci smo porasta nasilja u svakom obliku. Uvrede, ružne riječi i nivo komunikacije u javnom prostoru odavno je prešao granicu minimuma elementarne pristojnosti.

Na odgovorna mjesta biraju se osumnjičeni za ratne zločine, kriminal, seksualno nasilje i tome slično. Nadležna ministarstva koja bi trebala da provode obrazovne politike bave se isključivo politikom, zabavljena svojim statusom, besmislenim pravilnicima, bodovanjima, zadovoljavaju se časovima razredne nastave sa PowerPoint prezentacijama.

U najvećem broju slučajeva, civilno društvo i nevladine organizacije bore se iz zaposjednutih hotelskih konferencijskih sala. Donatori nas uče demokratiji, bacajući nam, poput humanitarne pomoći, grantove padobranima. Uvijek sa drugim sadržajem i na različite lokacije.

Za to vrijeme mi sveznajući pokušavamo da se izborimo za svoj dio slave na društvenim mrežama na koje se život preselio, i to ne samo kao fraza.

Putevi kojim vozim su loši, puni rupa, bez bankina, ivičnjaka i najčešće izbledjele horizontalne signalizacije. Oko mene je potpuni mrak.

Slikovit prikaz životnog puta kojim vodimo sopstvenu djecu.

P. S.

Srednjoškolkama sam preporučio, a to činim i vama koji ovo čitate, edukativni video koji sam radio sa organizacijom Akademija za žene iz Sarajeva, a koji govori o svemu onome što bi mladi, na žalost, zahvaljujući roditeljima ili generalno nama starijima, morali da znaju.