Rođen kao peto dijete. Najmlađi ali i građom najmanji od svih. Oca nikada nije upoznao a majku viđa povremeno, zaobilazeći glavnu ulicu na kojoj ona prosi.
Odrastao je u domu za djecu bez roditeljskog staranja, gdje ih je mama ostavila ne mogavši se više brinuti za njih. Ili ne želeći. Godinama je mislio o tome a onda mu je postalo svejedno.
Prostor i vrijeme spoznao je prije nego što bi to trebalo biti normalno. Odrastao je voljom drugih i sticajem okolnosti.
Sve je doslovno osjetio na svojoj koži. Još od prvog razreda osnovne škole kada je shvatio da mu je koža nešto tamnija nego kod ostale djece. Isprva nije razumio zašto učiteljica njega nikad ne pomiluje po kosi, kao ostalu djecu. Onda će shvatiti. U nekoj bezazlenoj igri u školskom dvorištu, drugar će mu reći da je „firgoš“. Učiteljica će im onda održati predavanje o tome kako je to pogrdan naziv za Rome, kako to nije lijepo i kako su svi oni jednaki „i pred Bogom i pred ljudima“. To je govorila prolazeći rukom kroz kosu dječaka koji ga je nazvao pogrdnim imenom. Tada mu je postalo jasno.
Zatvorio se u sebe. Više ga nisu zvali „firgoš“. „Domac“ mu je postao nadimak sa kojim se saživio i počeo ponašati u skladu s tim. Sa onim očekivanim. Davao im je upravo ono što su i željeli od njega. Bio je namrgođen, ljut. Nije odgovarao ni ono što bi znao kada bi ga učiteljica prozivala, jasno je čitao njenu ravnodušnost za njegovo neznanje.
Kasnije, kada će dobiti nastavnike i nastavnice u višim razredima, spoznaće cijeli asortiman različitih ravnodušnosti, predrasuda pa čak i otvorene mržnje. Vršnjaci su se ponašali u skladu sa onim što su vidjeli i naučili u sredinama u kojima su odgajani i obrazovani. Nisu mogli napraviti razliku, a ona je bila jedino na šta im se ukazivalo. Zato ih nije krivio iako su oni bili ti preko kojih je morao ispunjavati očekivanja. Trudio se da šamari i udarci ne budu mnogo jaki, svjestan da će njihova predrasuda i nametnuti im strah kod njih izazvati veću bol od one koju nosi njegov dlan.
Psihologicu je dobro poznavao i napamet znao njena nezainteresovana robotizirana izlaganja. Uvijek jedno te isto. „Opet ti… ja stvarno ne znam šta ću s tobom… šta ti misliš od svog života takav… pa kao da si samo ti moj posao… a izvještaji i planovi koji mene čekaju… misliš ti da će direktor mene tolerisati…“
Potucajući se po domovima u koje su ga s vremena na vrijeme premiještali, zapazio je da većina „domaca“ ima istu situaciju iako mu je iz razgovora s njima bilo jasno da je ne bi znali definisati i obrazložiti na način na koji to on promišlja. Smetalo mu je to što nisu osvijestili svoju veliku manu, da upravo ne znajući definisati osjećaj u koji su dovedeni, isti ili čak gori odnos imaju prema vaspitačima ili dobročiniteljima kojima je do njih istinski stalo. S njima su bili dodatno manipulativni i bezobrazlukom odgovarali na dobročinstvo, pogrešno ga tumačeći kao sažaljenje.
Za razliku od njih on je dobro znao napraviti razliku. Cijenio je vaspitačice i vaspitače, koji prema njemu nisu imali specifičan odnos i pred njima se ponašao pristojno i s poštovanjem. U nekim trenucima, za tren bi pomislio da je to nešto što bi ga možda zanimalo u budućnosti – „ako je imam“, uvijek bi to promrljao sebi u bradu – da se time bavi. Da pokuša koliko je to moguće popraviti taj nakaradno uspostavljeni sistem. Da nekim klincima, a takvih će uvijek biti, poput njega, pruži od starta pažnju kakvu trebaju. Da im još odmalena objasni da je svijet pogrešno postavljen. Da sistema nema i da se ljudi lažu. Da sva pažnja, novac idu za zadovoljenje potreba onih koji toga imaju i preveć. Da njihova populacija biva izopštena već samim ulaskom u sistem. I da se onda samo pravi gradacija. Iz lošeg u gore. Da svako slanje u ćošak, kod psihologice i direktora, sva kažnjavanja, samo dodatno potcrtavaju to koliko si neprihvaćen zbog svoje različitosti. Još ako pritom imaš barem malo tamniju kože poput njegove, obilježen si za čitav život. Da pokuša da objasni klincima da ako ih je već svijet definisao, oni ne moraju pristati na to. Da mogu i moraju biti svoji. Da, da a ne.
Svaka pizdarija, tuča i krađa je zapravo činjenje očekivanog jer oni to tako žele. Jer nisu učinili ništa kako bi naučili klince da artikulišu svoje osjećaje, želje i potrebe. Gurnuli su ih na marginu.
Svaki belaj jeste poziv u pomoć, poziv da im se posveti pažnja za koju su uskraćeni i koju zaslužuju. Niko nije ni pokušao to da shvati, od starta su kazne što dodatno pojačava gnjev i rezultira novim ekcesima.
Razgovarao je o tome sa praktikantom socijalne službe koju je morao posjećivati jednom mjesečno. On je bio gotovo njegov vršnjak, ali je za razliku od njega redovno pohađao školu. Praktikant je sada bio na trećoj godini fakulteta za razliku od njega koji je završavao četvrti srednje.
Socijalni radnik koji je trebalo da bude na tim razgovorima, inače odani pripadnik sistema i član partije, rado je propuštao obavezne seanse odlazeći na kafu a kao čineći uslugu mladom kolegi na praksi.
Isprva je bio zatvoren ali vremenom je shvatio da pripravnik komunicira s njim ljudski, normalno. Vremenom su njihovi susreti ličili na razgovor dva prijatelja i često su probijali vrijeme predviđeno za razgovor. Razmijenili su brojeve telefona pa često nastavljali filozofiranje na temu predrasuda, izopčenosti iz društva preko viber poruka.
Jednog dana praktikant ga je pozvao da da izađu. „Ima jedna manifestacija, za neke možda drugačija ali koja je dokaz svega onoga o čemu smo pričali, što ti itekako dobro znaš i razumiješ, živiš čitav svoj život.“
I konačno, ono što je dugo osjećao duboko u sebi, dobilo je potvrdu. Još jedna predrasuda više ili manje. Još jedna etiketa u nizu.
„Manjina, voljom društva kojeg nema“, rekao je glasno i uputio se na „Povorku ponosa“.
Sin od strine danas živi u jednoj stranoj zemlji, zajedno sa svojim partnerom. Bave se socijalnim radom u istoj ustanovi i sretni su. U procesu su usvojenja jednog „petog“ djeteta.
- izvor: nomad.ba
Odgovori