Poštovana redakcijo, kao pedesetogodišnjak u začetku s vrlo vjerovatnim pritajenim PTSP-em, koji liječim intezivnim radom i pandemija me je zatekla koliko toliko spremnog. Životno iskustvo nažalost, učinilo je da mi vanredna situacija dođe kao prirodno stanje koje traje posljednjih dvadeset osam godina. Naravno to ne znači da ako budem imao sreće pa dođem u situaciju da se zadesim u nekoj nevanrednoj, odnosno normalnoj situaciji, neću konačno „pući“. Bila bi to nesreća u sreći. Propisani karantin dočekao sam skromno u krugu porodice. Bez bilo kakvih zaliha, bez pretjerane panike ali uz razumljivu dozu opreza. Zapravo, mogao bih reći da mi i godi. Koliko god to možda čudno zvučalo. Nakon četiri godine od kako sam nezaposlen i kako sam krenuo u samostalan rad, doslovno nisam stao. Apsurdno je ali nisam imao vremena za godišnji odmor. Posao podrazumijeva putovanja i desetine hiljada pređenih kilometara za ovo vrijeme. Konačno „zahvaljujući“ pandemiji već dva mjeseca sam u kući s 6 (šest) izlazaka iz kuće do lokalnog granapa po neophodne namirnice.
Po preporuci stručnjaka kojima vjerujem, uspostavio sam dnevnu rutinu, za koju kažu da je neophodna da bi se sačuvao imunološki sistem na koji itekako utiče stres.
Sve u svemu novouspostavljeni život u karantinu je sve ono o čemu već godinama maštam intezivno „tražeći posao u trafici s pogledom na more“. Samo kada bi recimo umjesto brda Grdonj u kojeg gledam iz moje bašte, bilo more.
Slon u sobi iza kojeg, između ostalih, stoji psihologinja Sandra Muratović je online podrška mentalnom zdravlju, sa sjajnim savjetima i uputama, koji redovno pratim.
„Fraza Slon u sobi je zapravo naš slobodni prevod idioma iz engleskog jezika Elephant in the room. Označava pojavu ili problem koji je svima uočljiv i svi su ga površinski svjesni (doslovno, kao i slona u prostoriji), ali o kojem ljudi inače ne govore i ne komentiraju ga. Može se odnositi na politička, religijska ili neka druga pitanja o kojima govoriti u društvu ne samo da nije popularno, već je čak neprikladno, neprijatno i dovodi do izrazite nelagode.“
Analizirajući sebe u ovom periodu otkrio sam stanoviti problem ako on to jeste. Kao i većini, godinama se kamaraju nepročitane knjige za koje nemamo vremena a koje su sada itekako dostupne. Konačno imajući priliku i vrijeme posvetiti im se, uvidio sam kod sebe osobinu kod koju ranije nisam primjećivao. Promiskuitet.
Jednostavno je to jače od mene. Počnem čitati S.Avdića, pa nakon nekoliko priča uhvatim se B.Sejranovića. U pauzama se zadovoljavam kratkim pričama Tomaša M. I Duraković F. na Žurnalu i Nomadu. Vratim se Avdiću a iz ćoška me zavodi Kabil N. Kraj uzglavlja a nalazio sam za shodno u situaciji kakvoj jesmo da su mentalno potrebni Selimović M. I Andrić I. ali u neka doba ih odbacim kao stare i posegnem za dobro mlađim Prtenjačom I. Onda vidim novog Imširević A. pa dozvolim da me dva dana šeta svijetom. U međuvremenu raskinem s Ugrešić D. jer sam je doslovno pročitao ranije a čega se i ne sjećam. Najgore od svega je što u krevet idem sa više njih. Lazarevska A. , Hemon A, Mehmedinović S., Čejović M., i još cijela plejada sličnih likova, što muških što ženskih. Ne želim da pominjem Džamonju D. Sidrana A. i Pištala V. s kojima sam bio na samom početku karantina, dok još nisam uvidio problem. O Veličković N. ne znam da li bi smio i govoriti javno s obzirom da smo prijatelji i da smo čak i spavali zajedno jedne zime u Makarskoj.
Imena im ne navodim radi zaštite njihove privatnosti.
Molim vas za vaše stručno mišljenje.
Ps
Također, jasno mi je da je „Slon u sobi“ fraza ali i njega svakodnevnom viđam. Doduše u hodniku u kojem stoji veliko ogledalo.
www.slonusobi.ba
maj, 2020
Odgovori