„Matematika“

Profesor Davidović, ako se dobro sjećam, došao je početkom četvrtog razreda srednje škole s Elektrotehničkog fakulteta, jer navodno nije imao doktorat ili tako nešto, pa više nije mogao biti profesor na fakultetu. Fascinantna pojava profesora „izrezanog“ iz jugoslovenskih filmova osamdesetih.

Duža plavo – siva brada, naočale spuštene na vrh nosa i vječita cigara u ustima. Filter 57 koja je u to doba bila prva i jedina filter cigareta pakirana s filterom prema dolje. Slovenci su i tada bili napredniji osmišljavajući pakovanje “radničke cigarete” koja se prljavim rukama može uhvatiti za vrh, a čisti filter staviti u usta. Davidović nije koristio šibice, osim za onu prvu. Ostale je palio jednu na drugu.

Razmišljajući o njemu danas, rekao bih da je način na koji je predavao nama, maturantima, bio rezultat frustracije dešavanja zbog kojih je morao napustiti fakultet i „spustiti“ se stepenicu niže u prosvjetnoj hijerarhiji. Ni danas, kao ni tada, nemam pojma o matematici osim osnovnih računskih radnji. I prethodne razrede sam se jedva provlačio, nemajući ni dovoljno inteligencije ali ni volje da barem probam shvatiti ljepotu i logiku te nauke.

Dodatni problem u trećem razredu je bio da smo kao vječita druga smjena, posljednja dva časa srijedom imali upravo matematiku a da je te sezone FK Željezničar, dobro gurao kroz Kup Maršala Tita i da su se utakmice igrale upravo u tom terminu. Tako nikada recimo nisam naučio trigonometriju (Željo–Maribor 5:0) kao ni korjenovanje (Željo-Rijeka 0:0). Nekoliko godina nakon škole, prepoznavši me nakon što sam joj se javio, divna profesorica Nusreta, koja je imala razumijevanja za moje matematičko neznanje i valjda shvativši da za mene nema nade, pitala me je „Bogati ideš’ li barem još na utakmice?“

Ali ono što je Davidović predavao i tražio od nas bio je neki viši, samo njemu znan nivo. Sjećam se da smo zadatke koje bi nam davao nosili inžinjerima, svršenim studentima, koji su nas blijedo gledali i odgovarali nam da nemaju pojma o čemu se tu radi. Pokušavali i u ta doba da se demokratski izborimo kod razrednice, delegirajući joj da na nastavničkom vijeću postavi pitanje takvog načina rada, ali ništa nismo uspjeli postići. Što potvrđuje teze o totalitarnom sistemu. Istina bila je nekolicina onih pametnih koji će kasnije i napraviti karijere u struci, koji su uživali u meni potpuno nerazumljivom jeziku koji je on govorio, ispisujući kilometre teorema, aksioma i drugih i danas mi nerazumljivih matematičkih izraza.

Negdje polovinom drugog polugodišta, valjda dobro raspoložen, već s vrata, preko cigare u ustima, rekao je da će nam dati zadatak koji ako neko riješi dobiće 3, što je u današnjim okvirima ekvivalent završenog nekog od fakulteta u Kiseljaku, Travniku, Palama …

Ispisavši razne brojeve, zagrade i štatigajaznamveć na tabli, zadovoljno je sjeo i nastavio da puši. Nekolicina onih iz prethodnog pasusa je prionula na posao a mi ostali smo se gledali u sebi vrišteći od smijeha. Vrijeme je prolazilo i postajalo nam je sve neugodnije sjediti u tišini ne radeći ništa.
Kike i ja bi smo povremeno jedan drugom upućivali smješne izraze lica, pokušavajući ubiti dosadu. Ničim izazvan, naslonivši mu se na rame, šapnuo sam mu: „A šta misliš da cijeli zadatak pomnožimo nulom“. Zakolutao je očima i rekao „Logično“ a onda smo se odvalili smijati, krijući glave iza onih koji su sjedili ispred nas. Pred kraj časa, Davidović je rekao da želi da čuje rezultate. Onaj ko bude imao tačan rezultat, imaće mogućnost da na tabli i pokaže postupak kojim je došao do njega.

Razredom su počele stidljivo da „letaju“ cifre. Oni rijetki, od kojih se očekivalo da budu prvi i tačni, brzo su ispucali svoje pogrešne rezultate. Zadovoljan sobom, profesor je, s osmjehom preko cigare, kratko negirao svaki ponuđeni broj. Nemam pojma ali valjda ohrabren njegovim osmjehom, tiho sam izgovorio „nula“.

„Ko je to rekao!?“ – vrisnuo je. Kike i ja smo se zgledali. Jasno mi je da je znao odakle i kome pripada glas ali vjerovatni šok da sam baš ja taj koji ima tačan rezultat je bio razlog njegovog pitanja. Oduševljeni što imamo tačan rezultat, više iz fazona nego promišljajući, Kike i ja smo nabacili jedan drugom ruku. Shvativši našu gestu kao udruženi matematički poduhvat, pitao nas je kako smo došli do tačnog rezultata. Isčekujući opšti smijeh i oduševljenje ostatka razreda, našim dobrim fazonom, slavodobitno rekosmo skoro u glas „Pa sve samo pomnožimo s nulom“.

Očekivano, svi su se smijali osim Davidovića. Mirno je iz kutije izvadio novu, „naopaku“ cigaru pripalivši je od prethodnu i rekao.

„Vas dvojica više ne morate dolaziti na moje časove. Vidimo se u avgustu.“

Šok koji je uslijedio, urgiranje kod razrednice i pokušaj razgovora sa njim nije urodio plodom. Sudbina nam je bila zapečaćena. Istine radi, na ovom mjestu treba reći da je Kike potegao „damu“ iz rukava sa likom direktorice škole koja mu je bila tetka.

Moji planovi su u tom trenutku morali biti presloženi. Suočiti se sa starcima prije svega. Izostati sa „Crvenog karanfila“ što je u to vrijeme bila zajednička manifestacija svih maturanata grada, na kojem su te godine u Skenderiji svirali „Đavoli“, nakon čega bi se svi za sebe povlačili u zakupljene kafane i nastavljali dernek slaveći završetak srednje škole. Zaboraviti odlazak na more s rajom. Izlazak na prijemni ispit na Akademiju scenskih umjetnosti u prvom roku također je morao sačekati na drugi rok, ukoliko uopšte prođem popravni, a to bi onda značilo da prema planu raje, neću moći otići na odsluženje JNA u septembru kako smo se dogovarali, da bi svi u isto vrijeme otišli i vratili se.

S druge strane uloga „žrtve“ omogućavala mi je da glumatam neshvaćenog umjetnika pred djevojkama, što je u konačnici dalo isti onaj rezultat koji me je i doveo u ovu situaciju. Nula.

Kao i u svakoj dobroj književnosti, situacija će se posložiti kako i bude u zanimljivoj priči, za koju ne znam hoću li uspjeti učiniti takvom.

Završiće se škola. Ja i dalje uživljen u ulogu paćenika, namjenski ću manje izlaziti. Nekoliko dana uoči „Crvenog karanfila“ uslijedila je gradacija planirane „predstave“ koja je imala učinak i na moje roditelje, koji su vidjevši moju navodnu utučenost i odgovarajući mojim prijateljima, prema mojim uputama, na njihove pozive „da eto sad je izašao iz kuće“, preobličili svoju razočaranost, brigom i onom tradicionalnom „ma hajde, nek’ se samo živo i zdravo“.

Napomena za one, eventualne, mlađe čitatelje. U to vrijeme nisu postojali mobiteli i komunicirali smo isključivo putem fiksnih telefona koji su najčešće bili u zoni roditeljske odgovornosti.

Pa ipak su me pronašli u noći maturske večeri i, uprkos mom lažnom ali dobro odglumljenom odbijanju, odvukli u Boeme. Svi divni, lijepi, prikladno obučeni bili su oduševljeni mojim dolaskom. Moja nula pretendovala je da barem bude pozitivna.
Te večeri, ukazao se i profesor Davidović. Cugali smo zajedno. Rekao sam mu da ne zamjeram, da je do mene, da ga razumijem i ko zna još kakve filozofske baljezgarije nadobudnog adolescenta.
Ponudio se te večeri da me zajedno sa još nekim učenicima odbaci kući.

Pripremna nastava za popravni ispit proticala je u nešto opuštenijoj atmosferi valjda uzrokovana našim zajedničkim pijanstvom i bježanjem iz neke mahale s Vratnika u kojoj smo izlazeći na rikverc udarili u nekog golfa njegovim Renolom 4. Moje glumatanje se nastavilo, jer bi sjedeći na zidiću pod starom žalosnom vrbom, uredno završavao svoju cigaru kada bi on dolazio, za razliku od ostalih učenika mlađih razreda koji bi ih brzinski gasili, zadivljeno gledajući u mene, nadao sam se.

Ljeto je prošlo relativno brzo. Ja sam se kao spremao za prijemni na Akademiji dok su starci bili na moru. Prazan stan, derneci u nizu. Ipak, radi „mira u kući„ pridružio sam im se na nekoliko dana.

Konačno je došao i dan popravnog ispita. Davidović nam je podjelio zadatke koji su podrazumijevali nekakvu teoriju koju smo ispisivali prethodnu godinu i koju smo imali u sveskama pred sobom. Onda je kao morao obaviti hitan telefonski razgovor, pa je iz razreda izašao u zbornicu. Bila je to jasna poruka da možemo prepisati sve što je traženo od nas. Ne prestajući da igram samo sebi znanu ulogu, nedovoljno razrađenu i bez ozbiljnog scenarija, sjedio sam i gledao kroz prozor. Razrednica mi je prišla i rekla da se ne pravim blesav i da uzmem svesku i prepišem barem nešto. Odbio sam.

Zapravo sam spremao završnu riječ za profesora Davidovića u kojoj mu govorim da sam ja umjetnik, da meni sve to neće trebati u životu. Da sam ja iznad svih tih njegovih teorema i da, prepisao ili obnovio godinu, mene ništa neće zaustaviti da se ostvarim kao glumac.

Otpuhnuo je dim cigare, blago se nasmiješio i rekao. „Ćatiću, ako ikada upišete i završite tu akademiju, nemojte da igrate u onim dramama ponedjeljkom. Užasno me nerviraju.“

Nikada nisam zaigrao ni u jednoj drami ponedjeljkom niti bilo kojim drugim danom, kao što nikada nisam ni upisao Akademiju i pored pet izlazaka na prijemne ispite. Ispostavilo se da, pored matematike, nemam talenta ni za glumu.

Posljednji put, zatekao sam ga kako sjedi za „mojim stolom“ u hotelu Moskva u Beogradu, gdje sam bio na odluženju vojnog roka. Ne nisam služio u hotelu, već u kasarni u Zemunu. Moskva je bila i ostala jedna od tri i danas omiljene „moje“ lokacije u tom gradu. Susret je bio kratak, srdačan i začuđujući. Profesor Davidović je prestao da puši!

– „Ja sam svoje popušio“, rekao je ozbiljno bez aluzije.

U međuvremenu u narednih trideset godina smo kolektivno popušili. On ih nije dočekao. Neprovjerene informacije kažu da je umro negdje pred rat.

Neposjedovanje talenta za matematiku i glumu mene će kroz sve godine dovesti do niza pogrešno postavljenih i riješenih životnih zadataka. Računice kojim sam se vodio, tražeći tačne odgovore, bile su netačne i uglavnom u minusu. Izuzimajući privatni život, sve ostalo je bila je posljedica pogrešnih računskih radnji i postupaka iako sam se svojski trudio. Glumatao i da se izrazim profesionalnim žargonom šmirao, nikad ne uspjevši doseći čarobnu rječicu Stanislavskog „Kad bi“.

Posmatrajući širu sliku, ni društvo u kojem živim nije se pokazalo boljim. Diletantizam i šmiranje u punom sjaju. Manje više svi smo se rukovodili istim formulama za koje smo mislili da su one prave i koje će nas nakon svega što nas je snašlo, dovesti do tačnog i željenog rezultata. Preračunali smo se.

Tek mali dio, desetak familija u cijeloj državi je operisalo odgovarajućim formulama za postratne postavljene zadatke. Mi ostali smo imali pogrešne procjene ne sjetivši se da posegnemo za brojnim „zbirkama“ iz prošlosti u kojima smo mogli pročitati i jasno vidjeti kakve se operacije koriste tokom i neposredno nakon ratova.

Većina medija, koji bi u ovo savremeno vrijeme trebali biti „tabla“ na kojoj se jasno vide zadaci, postupci i riješenja, imaju svoju računicu. Bježeći od ispravnog postupka i osnovnih računskih operacija, načina i metoda kojima se dolazi do traženog rezultata, krenuli su da rade za korist elita i njihovih poltronskih svita, prenoseći nam uglavnom šta od njih ko misli da misli onaj drugi, što je mislio treći a da bi trebao biti rezultat i tačan odgovor.

Jedna takva informacija me je upravo i inspirisala za ovu priču o profesoru Davidoviću. Nekoliko dana prije no što ću je pročitati, u tri različite situacije pokušavam a nemoćan ne uspijevam pomoći.

Poznanik ima zdravstvenih problema, otpušten iz bolnice, treba neki pregled privatno koji ne žele da mu urade na klinici na kojoj je ležao. Situacija je ozbiljna. Prijateljica me zove i pita me imam li broj od ovog jednog, čija žena radi te preglede, da vidimo može li ona to nekako da mu odradi krišom.

Ratni vojni invalid, kojem je preporučena ugradnja stenta i to koliko je moguće što prije, neposredno prije izbijanja pandemije i sveopšteg karantina, nije mogao biti primljen jer se još ni do dana današnjeg nije utvrdio algoritam ili kako se već zove postupak i put pacijenta. Nakon tri mjeseca čekanja i disanja na škrge, ganja se štela preko mog poznanika čija žena radi u domu zdravlja, da eto u porodičnoj medicini, samo uputnicu dobije kako bi mogao pokrenuti postupak za bilo kakvu participaciju od zdravstvenog zavoda koji plaća čitav život, da bi stent ugradio privatno i za to platio.

U međuvremenu čitam da je konačno završena obdukcija žene koja je preminula još u martu kao jedna od prvih žrtava virusa i čija se djeca još uvijek bore da dođu do bilo kakvog ali istinitog rezultata kako bi je mogli ukopati i dostojno se oprostiti od majke.

Isto veče piše poznanica, da mogu li joj pomoći, dati kakav kontakt ili ko se već bavi takvim stvarima, za neku djevojku kojoj su prije nekoliko mjeseci pogrešno operisali nogu. Treba hitno novu operaciju za koju na privatnoj klinici treba nekoliko hiljada maraka ili će ostati bez noge.

A onda informacija u svim medijima, na naslovnim i udarnim mjestima.

„Bivši član Predsjedništva BiH i osnivač Stranke za BiH, Haris Silajdžić danas je operisan u Centru za srce u Sarajevu. Operacija je izvedena u Centru za srce, a angažovan je tim hirurga na čelu sa dr. Kacilom. Kako se saznaje, operacija je izvedena zbog naglog pogoršanja stanja sa krvnim sudovima. Haris Silajdžić je posljednji put predsjedavajući Predsjedništva BiH bio 2008. godine.“

Srećom, operacija je bila uspješna, saznaćemo iz medija sutradan. I drago mi je zbog toga. Ali šta ćemo sa svim drugim „operacijama“ koje zbog algoritma nisu i neće biti urađene, što će dati rezultat u brojkama koje medijima neće biti zanimljive jer to svjetini nije udarna vijest.

Iako već dobrano pomiren s neposjedovanjem inteligencije i talenta za matematiku, ispostaviće se da je moj rezultat bio tačan i u neku ruku proročanski.

Pomnoženi s nulom – nule smo, dragi moj profesore Davidoviću.

Vaš bivši učenik doživotno osuđen na avgust.

jun, 2020