„… ja mislim da postaješ ozbiljniji onog momenta kada osvijestiš svijet koji te okružuje i kad uspiješ izaći iz zone komfora. Tog trenutka zapravo počinje starenje, slažeš li se, dajdža?“

Dušo dajdžina, u tvojim godinama ja sam izlazio uglavnom u Stelex. Iako je prostor bio mali, nama jedno na drugom bilo je dobro i komforno. Istina i mi smo filozofirali do jutra po dernecima raspravljajući o suštini života. Čudili se ljudima koji su prešli pedesetu kako su još živi, ali definitivno nismo razmišljali o starenju. Željeli smo biti stariji i ozbiljniji nego što jesmo, to je prirodno ali nekako je bilo drugačije. Ne kažem bolje ali drugačije svakako. Nije bilo interneta i mobilnih telefona, dogovorali smo se i komunicirali nekako neposrednije iako sporije nego što je to danas. Sad u svakom momentu znamo gdje je ko, šta ko radi a opet čini mi se da smo udaljeniji nego ikad. Ali svako vrijeme nosi svoje i ono što nama danas možda nije normalno, vama se podrazumijeva, baš kao što i nas naši roditelji nisu baš najbolje razumijevali, rukovodeći se svojom mladošću i navikama iz svog doba. Ali, to je tako.

Razlika je u tome što je nas spotakao rat, pa je taj naš mladalački polet naglo i nasilno prekinut. Morali smo odrasti, željeli to ili ne. Onda smo poslije rata pokušali da se stignemo. Da nadoknadimo ono propušteno ali istovremeno da gradimo karijere, ma šta to bilo, da se ostvarujemo, formiramo porodice a već smo bili u minusu četiri godine.

U tom zanosu i sreći, da smo eto preživjeli rat i da smo slobodni, previdjeli smo sve ono što piše u knjigama o poslijeraću. Odgojeni u nekom drugom duhu, najveći broj nas se nije snašao u novonastaloj situaciji. Odjednom više nismo bili ni srednja ni radnička klasa, već potlačeni u svakom smislu od strane ratnih i poslijeratnih profitera. Daleko od toga da nismo bili sretni ali ispostavilo se da su loši učenici zapravo pročitali knjige i shvatili suštinu od koje će imati korist a da smo mi prosječni i odlični učenici zapamtili samo onaj dio – šta je pisac htio da kaže. I sad smo mi pametni i obespravljeni a oni bogati i kreiraju nam život.

Ali nije mi žao, jer moj kont je bio da mogu ovim i bilo kojim drugim gradom na svijetu, slobodno da hodam a da me baš briga koga ću sresti. Doduše, sve manje izlazim i hodam. Pozorišna predstava i eventualno kakav koncert ali činjenica je da najviše raje zapravo sretnem na sahranama i dženazama. Došli smo na ono čemu smo se čudili u mladosti a vezano za generacije preko pedeset godina. Sad znamo da to nije normalno već da je to posljedica rata i života nakon njega ali nam to ne pomaže. Naša starost, kako je ti doživljavaš nije istinska, već uzročno-posljedična. Uzrokovana onim što smo i proživjeli i preživjeli. Da je normalno, tek sad bi trebali da otkrivamo prve simptome starosti.

Recimo ja, otkako sam prešao pedesetu, frizeru odlazim da mi skine dlake iz ušiju i obrva jer ne vidim dobro da ih sam skinem a za frizuru me baš briga – kakva ispadne. Nosim naočare za daljinu kad vozim noću a počeo sam i po danu da ih nosim jer više ne raspoznajem lica na ulici, pa mi se dešava da me poznanici sreću i kažu da sam se ufurao, da što ih ne pozdravim. Čitam sa cvikama za blizinu uz dva jaka svjetla iza leđa, pa mi se opet naveče redovi u knjizi sudaraju. Zaspim uz film ili kakvu utakmicu bez obzira koliko su dobri ili zanimljivi. Zajednički odlazak u krevet sada izaziva jednu drugu vrstu uzbuđenja koja podrazumijeva da imaš nekog kraj sebe da zovne hitnu ako te spuca infarkt ili moždani. Doručak je obavezan radi terapije a kafu piješ ne da bi došao sebi i razbudio se, već radi probave. Zato u odnosu na obaveze, planiraš vrijeme predviđeno za to. Nema više ništa na brzinu.

Svoje frustracije, k’o fol pamet i iskustvo, sa kojim ne znamo šta ćemo, ispucavamo po društvenim mrežama iako nismo dalje od Facebooka dobacili. Onda se jedni drugima nagovaramo, svađamo i blokiramo, prosipajući vama mlađima svoje teze, kontove i svjetonazore, nesvjesni da se vrijeme i mjesto u odnosu na nas poprilično promijenilo.

Sve su to stvari koji te zatiču nespremnog, koje te iznenade i onda je pitanje kako se nosiš s tim. Ima onih koji se ne mogu pomiriti, pa se upiru, pokušavaju da zavaraju i sebe i okolinu. To se zove kriza srednjih godina. Vidiš? Nije starost, nego srednje godine. To najčešće bude smiješno ali je prirodno, jer nije jednostavna spoznaja da više nisi to što misliš da jesi. U glavi su stvari sve i kako jesu ali tijelo više nije isto. Ima onaj bend Letu štuke. E u jednoj pjesmi Dino Šaran ima sjajan stih: „Zaboravljaš šta je bilo al’ je tijelo zlopamtilo.“

To ti je otprilike da sad, kad niti više cugam niti duvam, ostanem iza ponoći budan, pa mi trebaju dva dana da dođem sebi. A ranije si mogao tri, četiri dana dernečit’ u cugu. Ali sve u svoje vrijeme i to je važno da čovjek shvati.

Mene je recimo spucala spoznaja onog trenutka kada nas je tvoj rođak prvi put vozio nakon položenog vozačkog. Ja sjedim pozadi a on i dajdžinica naprijed. Ja napuhan k’o paun, ponosan, sin mi položio, vozi nas. A onda mi glavom proleti misao da mu više nisam potreban. Da neće biti ni ono kao haj me trzni na trening, pada kiša. I tu me zatekne. Onda kad je otišao vani na studije. Očekuješ barem da se požali na bilo šta. A ono ništa. Šalji lovu i sve je u redu. I opet taj pomiješani osjećaj, da si ponosan i drago ti što je samostalan ali i taj osjećaj neke odbačenosti, bespotrebnosti.

I onda konačna spoznaja, gdje sam se pomirio sam sa sobom. Prijatelj od kojeg sam stariji skoro dvadeset godina i sa kojim intenzivno radim posljednjih desetak godina. Više sam, čini mi se, vremena s njim proveo nego sa sopstvenom ženom. E, ispostavi se da za sve to vrijeme koliko se družimo i radimo, ne doživljavamo jedan drugog na isti način. Bar ne onako kako sam ja pretpostavljao. Savršeno svjestan da je mlađi, pametniji, ljepši, nisam se trudio da mu na bilo koji način pariram, nego sam se polako izmicao i prepuštao mu inicijativu u svakom smislu, da smo došli u fazu da od poznanstva kad je došao kod mene na praksu, on danas meni bude „šef“. Što je po meni jedino ispravno. U svemu tome, posmatram ga kao kolegu, sebi ravnog, prijatelja, jarana…

I na nekom skupu sretnem zajedničku prijateljicu koja mi kaže kako smo nas dvojica skoro isti. Kako imamo iste pokrete, na isti način pričamo, eto čak i isto držimo cigaru i pušimo. Začudim se i kažem joj da je polupala lončiće. Pa on ne puši.

„Čuj ne puši, pa nedavno smo nešto zajedno radili i na svakoj pauzi smo izlazili da zapalimo“, kaže ona. Iste večeri zovem ga, tražim da mi objasni, da me razuvjeri iako negdje slutim…

„Jebiga, izvini ali ne znam ni sam kako da objasnim. Nekako mi glupo bilo ikad zapalit’ pred tobom. Ti mi dođeš k’o ćaća.“

Isto da me je toljagom udario u glavu a ne spoznajom.

„I sad kad skontam, ja i sa starom zapalim uz kafu al’ eto pred tobom mi nešto nezgodno.“

Tri dana mi nije bilo dobro. Ali sam shvatio i prihvatio.

I da se vratim na početak priče. Iz ove perspektive i s ovom pameću, čini mi se da sam tog martovskog jutra ‘92. izašavši iz Stelexa i naletivši na barikade, likove s čarapama preko glave i puškama u rukama, zapravo trajno izašao iz zone komfora u koju se evo tek sad polako vraćam, a pitanje je hoću li stići da se vratim… ako me razumiješ?

„Izvini, dajdža, dogovaram neki party večeras s rajom, na ovoj našoj WhatsApp grupi, jesi li nešto rekao?“

  • izvor: nomad.ba